Kako se slavi Božić u Njemačkoj? Advent, sajmovi, Nikolaus i Christkind

Ko je izmislio adventski vijenac i adventski kalendar?

U Njemačkoj se decembar broji nedjeljama. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća na Adventskranzu, adventskom vijencu, a zatim po još jedna svake nedjelje do Božića. Ovaj predmet ima datum i autora: Johann Hinrich Wichern, osnivač i upravitelj doma Rauhes Haus u Hamburg-Hornu, zapalio je njegovu prvu svijeću 1839. godine, ispod plafona molitvene sale.

Wichernov vijenac nije nimalo ličio na današnje. Bio je od drveta, otprilike veličine točka zaprežnih kola, i nosio je po jednu svijeću za svaki dan od prve adventske nedjelje do Badnjeg dana. Tako su djeca dan za danom gledala kako se Božić približava. Jelove grančice i bijele trake pojavile su se tek od 1860. godine. Verzija s četiri svijeće je kompromis, kako bi vijenac stao u dnevne sobe.

I adventski kalendar ima porodičnu priču. Majka Gerharda Langa (1881-1974), Selma, supruga pastora, pričvršćivala je za sina 24 male puslice iz Hohenlohea, *Wiebele*, na komad kartona: po jednu za svaki dan. Kada je postao izdavač u Minhenu, Lang je 1908. godine, nakon nekoliko pokušaja, objavio štampani kalendar pod naslovom *Im Lande des Christkindes*, „U zemlji Djeteta Isusa“. Današnji kalendari s 24 prozorčića njegovi su nasljednici. Naš se nalazi na stranici adventski kalendar.

Šta se dešava 6. decembra u Njemačkoj?

Uveče 5. decembra njemačka djeca stavljaju cipele ili čizme ispred vrata. Tokom noći Nikolaus ih napuni orasima, mandarinama, čokoladom i medenjacima. Ujutro 6. decembra često se nađe i mala figurica od slatkog dizanog tijesta, koja se u nekim krajevima zove Stutenkerl. To je prvi poklon sezone, sedmicama prije Božića.

U mnogim porodicama Nikolaus dolazi i lično, odjeven kao biskup: to je volonter ili glumac angažovan za tu priliku. On blago prekori djecu, ponekad čitajući iz knjige Goldenes Buch, „zlatne knjige“ u koju su zapisana dobra i loša djela iz protekle godine, a zatim ostavi mali poklon.

Na sjeveru i u središnjem dijelu zemlje, i općenito u protestantskim krajevima, prati ga Knecht Ruprecht, mračni sluga koji prijeti neposlušnoj djeci, a ponekad ga čak i zamjenjuje. U Bremenu prerušena djeca idu na *Sunnerklauslaufen*: obilaze radnju za radnjom, recituju kratku pjesmicu na donjonjemačkom i traže slatkiše. Rođaci Knechta Ruprechta, od Krampusa do Père Fouettarda, predstavljeni su u tekstu ko donosi poklone širom svijeta, a sam biskup u tekstu ko je bio sveti Nikola.

Koji je najstariji božićni sajam u Njemačkoj?

Ta titula obično pripada drezdenskom Striezelmarktu. Prvi put se spominje 1434. godine, za vrijeme saksonskog izbornog kneza Friedricha II, kao jednodnevni sajam na trgu Altmarkt, u ponedjeljak pred Božić. Ime je dobio po *Strüzelu* ili *Stroczelu*, starom nazivu za kolač koji se danas zove Stollen.

Sajam danas ima oko 240 štandova. Tu se može vidjeti 14 metara visoka božićna piramida iz Rudnih planina, jedan od onih drvenih ringišpila na više spratova koje okreće toplota svijeća, i Pflaumentoffel, male figurice od suhih šljiva koje prikazuju dimnjačare. Njihovo ime ipak znači „šljivin đavo“.

Drugo veliko ime je nirnberški Christkindlesmarkt, posvjedočen od 1628. godine. Svake godine otvara se kada gradski Christkind, koji se bira svake dvije godine, izgovori svoj prolog s galerije crkve Frauenkirche. Sajmovi u Nirnbergu i Drezdenu privlače svaki po oko dva miliona posjetilaca godišnje. O izboru Christkinda pišemo u tekstu ko donosi poklone širom svijeta.

Sajmovi liče jedan na drugi od grada do grada: drvene kućice, kuhano vino, Lebkuchen, ukrasi od stakla i drveta. S druge strane Rajne, Strasbourg čuva istu tradiciju od 1570. godine, kako pišemo u tekstu o Božiću u Francuskoj.

Šta se jede za Božić u Njemačkoj: Stollen i Lebkuchen?

Drezdenski Stollen, nekada zvan Striezel, pojavljuje se u jednom službenom dokumentu već 1474. godine. Puter je s njim dugo bio problem. Godine 1490. papa Inocent VIII uputio je nasljedniku saksonskog izbornog kneza pismo koje je ostalo poznato kao *Butterbrief*, „pismo o puteru“: ono dozvoljava puter knezu i njegovom dvoru, a ostalima pod uslovom da plaćaju godišnji doprinos katedrali u Freibergu.

Kralj August II Snažni priuštio je Stollenu trenutak slave. Godine 1730. naručio je od drezdenskog ceha pekara divovski Stollen za oko 24.000 zvanica. Grad svake godine ponovo oživljava taj prizor na Stollenfestu: kolač težak tri do četiri tone prolazi u povorci do sajma, gdje se reže nožem dugim 1,60 metara, kopijom izgubljenog noža iz 1730. godine. Pravi Dresdner Stollen nosi pečat s likom Augusta Snažnog i proizvodi ga samo 110 pekara u gradu.

Lebkuchen je drugi stub sezone. Pekari medenjaka spominju se u Ulmu već 1296. godine, a u Nirnbergu 1395, i u Nirnbergu su samo članovi ceha imali pravo da ih peku. Od 1996. godine Nürnberger Lebkuchen je zaštićen naziv: mora se proizvoditi unutar granica grada. Najfinija vrsta, Elisenlebkuchen, sadrži manje od 10% pšeničnog brašna i najmanje 25% suhih plodova, na tankoj podlozi od beskvasnog tijesta, *Oblate*.

Ko donosi poklone u Njemačkoj: Weihnachtsmann ili Christkind?

Sve zavisi od kraja. Na sjeveru, u središtu i na istoku zemlje to je Weihnachtsmann, „božićni čovjek“, Djed Mraz s bijelom bradom kojeg je u 19. vijeku popularizovala pjesma *Morgen kommt der Weihnachtsmann*. Na jugu Njemačke, u Austriji i Švicarskoj to je Christkind, Dijete Isus, anđeoska figura u bijeloj haljini s kovrdžavom kosom. Porijeklo oba imena objašnjeno je u tekstu imena Djeda Mraza širom svijeta.

Glavni trenutak je Heiligabend, veče 24. decembra. Jelka se često postavlja i kiti tog istog popodneva i ostaje do januara: prirodne jelke ostavljaju se za odvoz nakon druge sedmice mjeseca. Djeca čekaju izvan sobe dok ne zazvoni zvonce: ono najavljuje da je donosilac poklona upravo otišao. Tada ugledaju osvijetljenu jelku i pakete. Taj trenutak se zove Bescherung.

Večera 24. decembra je često jednostavna. U anketama Nijemci na prvo mjesto stavljaju kobasice sa salatom od krompira, ispred šarana, fondija ili raclettea. Gozba dolazi sutradan, s pečenom guskom ili patkom. Neradni su 25. i 26. decembar, a drugi se zove *Zweiter Weihnachtstag*, dok 24. decembar nije neradan dan.

Odakle potiču O Tannenbaum i staklene božićne kugle?

*O Tannenbaum* nije bila božićna pjesma. Prvobitno je to bila narodna pjesma u kojoj uvijek zelena jela simbolizuje vjernost. Jedna od njenih melodija navodi se već 1605. godine u muzičkom potpuriju *Nun fanget an*. Godine 1820. August Zarnack objavljuje verziju u kojoj se zaljubljeni mladić žali na nevjeru svoje drage. Godine 1824. Ernst Anschütz, učitelj i orguljaš iz Leipziga, objavljuje u jednoj školskoj pjesmarici verziju koju danas poznajemo. Ni tada tekst izričito ne govori o božićnoj jelki: tek ju je običaj vezao za praznik.

Staklene kugle potiču iz Tiringije. Prema Njemačkom historijskom muzeju, ukrasi za jelku od puhanog stakla proizvode se otprilike od 1850. godine u Lauschi i susjednim selima. Prve kugle bile su iznutra posrebrene rastopljenim olovom, kako bi odbijale svjetlost svijeća. Tokom 1860-ih i 1870-ih srebreni nitrat postepeno je zamijenio olovo.

Jedan ukras, međutim, nema nikakve veze s Njemačkom: božićni krastavčić. U Sjedinjenim Državama priča se da njemačke porodice skrivaju stakleni krastavčić u jelki i da dijete koje ga pronađe dobije još jedan poklon. Prema anketi YouGova koju je prenio *New York Times*, 91% od 2.057 ispitanih Nijemaca nikada nije čulo za tu „tradiciju“.