Ko je bio sveti Nikola? Biskup Mire, njegove legende i njegov put do Lorene

Šta se zaista zna o svetom Nikoli?

Malo toga, i to je prvo iznenađenje u dosjeu. Prema tradiciji, Nikola je rođen oko 270. godine u Patari, luci u Likiji, na južnoj obali današnje Turske. St. Nicholas Center navodi da su mu roditelji, imućni kršćani, umrli od zaraze dok je još bio mlad, te da je svoje nasljedstvo posvetio siromašnima i bolesnima. Postaje biskup Mire, obližnjeg grada, dok je još mlad čovjek.

Ista tradicija kaže da je bio progonjen pod carem Dioklecijanom, prognan, a zatim zatvoren zbog svoje vjere. Nakon oslobađanja navodno je 325. godine učestvovao na saboru u Nikeji. Umire u Miri jednog 6. decembra, 343. godine prema datumu koji se najčešće uzima, i sahranjen je u svojoj crkvi.

Historičari su oprezni gotovo u svakom redu. Nikola se na spisku biskupa iz Nikeje pojavljuje tek početkom 6. stoljeća, kod Teodora Čitača, oko 510. ili 515. godine, a ni Atanasije ni Euzebije, koji su pisali o saboru, ne spominju ga. Neki historičari sumnjaju da je uopće bio prisutan, dok St. Nicholas Center Teodorov spisak smatra najvažnijim autentičnim izvorom o učesnicima. Priča po kojoj je usred zasjedanja ošamario heretika Arija posvjedočena je tek u 14. stoljeću, više od hiljadu godina nakon događaja.

I sami tekstovi stižu kasno. Oko 583. godine Eustratije Carigradski citira Žitije svetog Nikole koje je danas izgubljeno. Najstarije potpuno žitije koje je sačuvano napisao je Mihailo Arhimandrit početkom 9. stoljeća, između 814. i 842, skoro petsto godina nakon biskupove smrti. Za historičara Jeremyja Seala najbolji dokaz da je Nikola postojao ostaje njegov grob, koji se mogao posjetiti u Miri.

Kakva je legenda o tri kćeri i zlatu bačenom kroz prozor?

To je najstarija od legendi i jedina koja se već nalazi kod Mihaila Arhimandrita u 9. stoljeću. Jedan čovjek iz Mire, osiromašen, nema čime dati miraz svojim trima kćerima. Bez miraza nema udaje, a nad njima visi prijetnja da budu prodane. Jedne noći kroz otvoreni prozor uleti kesa zlata. Pa druga, neke druge noći. Treće noći otac vreba i prepoznaje biskupa, koji ga moli da sačuva tajnu.

St. Nicholas Center napominje da, zavisno od verzije, zlato pada u čarape ili cipele koje se suše pred vatrom. Neke verzije govore o tri zlatne kugle umjesto tri kese. Te tri kugle postale su jedan od svečevih znakova na slikama i vitrajima, ponekad naslikane kao narandže, što djelimično objašnjava narandže koje se stavljaju u dječije cipele. Zbog njih je Nikola i zaštitnik zalagaonica i djevojaka za udaju.

Historičari raspravljaju o ovoj priči. Adam C. English zastupa ideju da ima stvarnu podlogu. Jona Lendering primjećuje da mnogo liči na priče koje Filostrat prenosi o Apoloniju iz Tijane, mudracu iz 1. stoljeća, i misli da je mogla preći s jednog lika na drugi. Sigurno je da je preživjela stoljeća: čarapa okačena kraj kamina potječe direktno od nje, kako pričamo u tekstu historija božićnih čarapa.

Odakle potječe priča o troje male djece stavljene u kacu sa solju?

U Francuskoj tu priču svi znaju, a ipak je jedna od najkasnijih. Nema je u prvim svečevim žitijima i pojavljuje se krajem srednjeg vijeka. Isprva žrtve nisu djeca nego tri mlada studenta na putovanju, koje ubija gostioničar. St. Nicholas Center precizira da se u Francuskoj ustalila verzija s troje male djece.

Pjesma „Ils étaient trois petits enfants“ (Bilo je troje male djece), koju školarci i danas pjevaju, seže u 16. stoljeće. Troje djece koja su pošla pabirčiti po poljima jedne večeri traže od mesara da ih primi na konak. On ih ubije, isječe i stavi u kacu sa solju, posudu u kojoj se čuva meso. Sedam godina kasnije sveti Nikola prolazi tuda i traži konak. Mesar mu nudi jelo, ali biskup traži usoljeno meso koje čeka već sedam godina. Mesar bježi, svetac ga poziva na pokajanje, ispruži tri prsta nad kacom i troje djece ustaje.

Upravo zbog ove legende Nikola je zaštitnik djece. Na istoku Francuske nikad ne putuje sam: Père Fouettard, čovjek u crnom, prijeti nevaljaloj djeci dok svetac dijeli slatkiše. Na povorci u Nancyju mesar iz pjesme ima čak i svoja kola, odmah ispred Fouettardovih. U Holandiji i Belgiji svetac putuje s drugim pratiocima, koje predstavljamo u tekstu donosioci poklona širom svijeta.

Ostala čuda iz dosjea

• Tri nevina čovjeka: već kod Mihaila Arhimandrita Nikola zaustavlja ruku dželata i spašava tri nepravedno osuđena čovjeka. Tako postaje zaštitnik žrtava sudskih grešaka.
• Oluja: na povratku s putovanja u Svetu zemlju smiruje more koje prijeti njegovom brodu. Mornari širom Sredozemlja uzimaju ga za zaštitnika.
• Basilios: dječak kojeg su oteli pirati s Krete vraćen je kući, u Miru, još uvijek držeći u ruci zlatni pehar kralja kojem je služio.

Zašto se sveti Nikola slavi 6. decembra?

Zato što je to dan njegove smrti. Crkva slavi svoje svece na dan njihove smrti, koji se smatra njihovim rođenjem za nebo, a ne na dan rođenja, koji je kod Nikole uostalom nepoznat. Crkve koje slijede julijanski kalendar, poput Ruske pravoslavne crkve, slave ga 19. decembra po našem kalendaru. Bari dodaje i drugi praznik, od 7. do 9. maja, za dolazak svojih relikvija.

Prema inventarnom listu nematerijalne kulturne baštine posvećenom proslavama u Nancyju, Nikoljdan se slavi 6. decembra u Belgiji, Holandiji, Njemačkoj, Luksemburgu, Švicarskoj i Italiji, kao i u pravoslavnim zemljama. U Francuskoj je i dalje snažan u Loreni, Alzasu, Franche-Comtéu i na sjeveru. U Holandiji i Belgiji svetac često stiže brodom i obilazi gradove na bijelom konju, tražeći cipele ostavljene kraj prozora, vrata ili kamina.

U Loreni, ujutro 6. decembra ili najbližeg vikenda, dobra djeca nalaze slatkiše, a ona koja su uveče ostavila kocku šećera ili mrkvu za svečevog magarca znaju zašto je tanjir prazan. Pomak ove posjete na noć 24. decembra desio se mnogo kasnije, u New Yorku, početkom 19. stoljeća: o tome govori tekst prava priča o Djedu Mrazu.

Kako su relikvije svetog Nikole stigle u Bari?

U proljeće 1087. mornari iz Barija iskrcavaju se u Miri, tada pod muslimanskom vlašću, i odnose veći dio kostura ispred nosa grčkim čuvarima. Tako dobijaju trku s Venecijom, koja je priželjkivala isto blago. Dana 9. maja 1087. kosti stižu u Bari, u Apuliji. Dvije godine kasnije, 1089, papa Urban II posvećuje kriptu nove bazilike i polaže relikvije pod oltar, gdje su i danas. Građevina je dovršena i posvećena 1197.

Venecija se ne predaje. Prema jednoj anonimnoj hronici, venecijanska flota 1100. godine pristaje u Miri i skuplja ostatke koje su Barijci ostavili. Crkva San Nicolò na Lidu tvrdi da ih čuva oko petsto. Dana 28. decembra 2009. Turska je od Italije zatražila povrat kostiju.

1. 1087.Dana 9. maja relikvije se iskrcavaju u Bariju nakon što su odnesene iz Mire.
2. 1089.Papa Urban II posvećuje kriptu bazilike svetog Nikole u Bariju.
3. 1100.Venecijanci odnose ostatke preostale u Miri na Lido.
4. 1950-ihAnatom Luigi Martino pregleda kosti: muškarac koji je umro stariji od 70 godina, srednje visine, s teškim artritisom.
5. 2017.Jedno rebro putuje iz Barija u Moskvu i Sankt Peterburg, od 21. maja do 28. jula.

Ove kosti su proučavane. Godine 2004. Caroline Wilkinson i Francesco Introna, na Univerzitetu u Manchesteru, rekonstruisali su lice na osnovu mjera lobanje: muškarac visok oko 1,68 m, sa slomljenim pa sraslim nosom. U decembru 2017, u Oxfordu, Tom Higham i Georges Kazan radiokarbonskom metodom datirali su ulomak karlice koji se čuva u Illinoisu, a stigao je iz Lyona. Rezultat: 4. stoljeće. Istraživači su podsjetili da nauka može dokazati da je relikvija lažna, ali nikad da je prava.

Iste godine jedno svečevo rebro otputovalo je iz Barija u Rusiju, gdje je Nikola jedan od najštovanijih svetaca. Prema Radio Vatikanu, oko dva miliona hodočasnika čekalo je u redu, ponekad satima, u katedrali Krista Spasitelja u Moskvi, a zatim u manastiru Aleksandra Nevskog u Sankt Peterburgu, prije nego što se relikvija 28. jula 2017. vratila u Italiju.

Zašto je sveti Nikola zaštitnik Lorene?

Sve počinje jednim prstom. Prema tradiciji, 1098. godine lorenski vitez Aubert de Varangéville donosi iz Barija svečev članak prsta u Port, trgovački grad na rijeci Meurthe, koji će dobiti ime Saint-Nicolas-de-Port. Latinski natpis na današnjem relikvijaru to kaže sasvim jasno: „Hic anno salutis 1098 Albertus de Varangisi Villa attulit sacram particulam“. Ovu srebrnu ruku s dlanom koji blagosilja, visoku 75 centimetara, izradila je u Lyonu kuća Berger et Nesme oko 1892, kako bi zamijenila relikvijare koje su nekad poklonili vojvode, a koji su danas izgubljeni.

Procesija s bakljama nastaje iz drugog čuda. Gospodar od Réchicourta, lorenski krstaš zarobljen na Istoku, navodno je oslobođen 6. decembra 1240. i pronađen pred crkvom, s lancima još na zglobovima. Od tada se procesija održava svake godine, u subotu najbližu 6. decembru. Nakon službe bazilika se uroni u mrak, svijeće se pale jedna po jedna, a mnoštvo pjeva „Saint Nicolas des Lorrains“, crkvenu pjesmu s više od četrdeset strofa.

Dana 5. januara 1477. vojvoda René II pobjeđuje Karla Smjelog pod zidinama Nancyja. Burgundac gine, Lorena ostaje nezavisna, a René II proglašava Nikolu zaštitnikom svog vojvodstva. Da bi se svecu zahvalio za pobjedu, malu crkvu u Portu zamjenjuje ogromnom bazilikom u stilu plamene gotike, građenom od 1481. do 1560, s dva tornja visoka 85 metara.

Pet stoljeća kasnije građevina je trebala njegu. Obnavljana je petnaestak godina, tokom 1980-ih i 1990-ih, zahvaljujući zaostavštini Camille Crouée Friedman, djevojke iz tog kraja koja je otišla živjeti u New York i umrla 1980. Sveti Nikola, koji je iz Male Azije preko Italije stigao u Lorenu, tako je ondje spašen zahvaljujući jednoj Amerikanki.

Kako se Nikoljdan danas slavi u Loreni?

U Nancyju je praznik dovoljno važan da se nađe na popisu nematerijalne kulturne baštine francuskog Ministarstva kulture. Velika povorka postoji od kraja 19. stoljeća, a prva kola svetog Nikole izgrađena su 1924. zahvaljujući gradskim trgovcima. Godine 2017. samu povorku pratilo je blizu 100.000 ljudi, a tokom decembra u metropoli je održano od 15 do 18 povorki.

Povorka prati tačan redoslijed na 1,3 kilometra. Najprije prolaze kola općina, a zatim tri lika iz legende: Père Fouettard na svom mehaničkom magarcu, mesar koji doziva mnoštvo iz svoje radnje od papir-mašea i troje djece u kaci. Sveti Nikola zatvara povorku na osvijetljenim kolima, okružen malom dobrom djecom. Na cilju, na trgu Stanislas, gradonačelnik mu s balkona gradske vijećnice predaje ključeve grada. Godine 2017. duž puta je podijeljeno više od dvije tone bombona.

Druga tradicija se jede. Sveti Nikole od medenjaka i čokolade prave se u Nancyju od 1840, najprije u kući Lefèvre-Lemoine. Od 1902. slastičar Joseph Eidel prvi im crta lice, s očima i osmijehom, uz bradu, biskupski štap i mitru. Ono što vam treba da ih napravite kod kuće naći ćete u našim božićnim receptima.

• Subota najbliža 6. decembru: procesija s bakljama u Saint-Nicolas-de-Portu.
• Isti vikend: velika povorka u Nancyju, uz manje povorke u Metzu, Épinalu, Verdunu ili Saint-Dié-des-Vosgesu.
• Veče prije: kocka šećera ili mrkva za magarca, ponekad crtež ili pismo za sveca.
• Ujutro: slatkiši i medenjaci za dobru djecu, a za ostale strahom dočekana posjeta Pèrea Fouettarda.

Praznik je putovao i u suprotnom smjeru. U Luksemburgu, u Wiltzu, američki vojnici upoznaju ovaj običaj nakon oslobođenja zemlje u septembru 1944. Dana 6. decembra 1944. kaplar Richard Brookins, prerušen u svetog Nikolu, po ulicama dijeli bombone i čokoladu iz njihovih sljedovanja. Za jednu večer američki Santa Claus ponovo je postao sveti Nikola.