Kako je počeo Božić? Od rimskog kalendara iz 336. do alzaške jelke

Kada je Božić prvi put proslavljen?

Prvi kršćani nisu slavili Isusovo rođenje. Njihov veliki praznik bio je Uskrs. Evanđelja ne navode nikakav datum rođenja, i gotovo tri stoljeća izgleda da niko nije slavio Kristov rođendan na utvrđen dan.

Prvo datirano svjedočanstvo nalazi se u Hronografu iz 354. godine, ilustrovanom zborniku čiji je kaligraf, Furius Dionysius Filocalus, potpisao posvetu. Jedan njegov dio navodi datume spomena mučenika. Sam prvi red bilježi Kristovo rođenje 25. decembra. Historičari liturgije uglavnom se slažu da taj dio potiče iz 336. godine, iz Rima.

Isti zbornik sadrži i paganski građanski kalendar. Pod datumom 25. decembra u njemu piše „N·INVICTI·CM·XXX“: rođenje Nepobijeđenog, s igrama i trideset trka kočija. To je najstariji književni spomen praznika Nepobijeđenog Sunca. Oba praznika tako stoje jedan pored drugog u istom rukopisu.

Zašto Božić pada 25. decembra?

Prije 25. decembra kružili su i drugi datumi. Oko 200. godine Klement Aleksandrijski navodi da neki rođenje smještaju na 25. dan egipatskog mjeseca pahona, to jest 20. maj, a drugi na 24. ili 25. farmuti, to jest 20. ili 21. april. Ne spominje 25. decembar. Historičar Andrew McGowan podsjeća na ta kolebanja u članku za Biblical Archaeology Society.

Jedno staro objašnjenje polazi od računanja. Otprilike u isto vrijeme Tertulijan navodi da je 14. nisan, tradicionalni dan raspeća, odgovarao 25. martu rimskog solarnog kalendara. A postojalo je vjerovanje da je Isus začet i umro na isti dan u godini. Dvadeset peti mart postao je praznik Blagovijesti; devet mjeseci kasnije dolazimo do 25. decembra.

Na Istoku je prvo prihvaćen datum 6. januara. U IV stoljeću oba postoje usporedo: 25. decembar na Zapadu, 6. januar na Istoku. Šesti januar kasnije je postao Bogojavljenje, koje obilježava dolazak mudraca u Betlehem. Armenska crkva i danas slavi Božić 6. januara.

Nijedno od ovih objašnjenja nije dokazano tekstom koji bi rekao: „odabrali smo 25. decembar zato što“. Historičari vagaju tragove. Zato i danas postoje dvije teorije, teorija računanja i teorija preuzimanja od paganskih praznika.

Je li Božić paganski praznik? Saturnalije i Nepobijeđeno Sunce

Saturnalije su u rimskom kalendaru počinjale 17. decembra. Praznik se s vremenom produžio na sedam dana, do 23. decembra. Na dan Sigilarija, 19. decembra, razmjenjivali su se pokloni: svijeće, male figurice od voska ili pečene gline, pokloni za šalu. Robovi su bili pozvani na gozbu, svi su nosili pileus, filcanu kapu oslobođenih robova, a pozdravljalo se s „Io Saturnalia“.

Drugi praznik je još bliži. Godine 274. car Aurelijan uvodi kult Nepobijeđenog Sunca, Sol Invictus, čije se rođenje slavi 25. decembra. Hronograf iz 354. godine to bilježi, kao što smo vidjeli. Ideja da su kršćani Božić stavili na taj datum kako bi ga zamijenili privlačna je.

Andrew McGowan ističe njene slabosti: nijedan kršćanski autor prvih stoljeća ne govori o takvom preuzimanju, a datum 25. decembra pojavljuje se prije razdoblja u kojem Crkva otvoreno usvaja paganske običaje. Kad je riječ o Saturnalijama, većina stručnjaka govori o uticaju, a ne o porijeklu. Pokloni od 19. decembra liče na naše, a „kralj praznika“ biran tokom Saturnalija podsjeća na gospodara nereda iz srednjovjekovnih Božića.

Kako je izgledao Božić u srednjem vijeku?

U srednjem vijeku Božić postaje politički datum. Karlo Veliki okrunjen je za cara na Božić 800. godine. Vilim Osvajač kruniše se za engleskog kralja na Božić 1066. godine. Odabrati taj dan značilo je staviti svoju vladavinu u znak Kristovog rođenja.

Praznik se razvlači. Oko XII stoljeća slavlje se raspoređuje na dvanaest dana od 25. decembra do 5. januara. Pretjerivanja su dio toga: kockanje, pijanstvo, zamjena uloga, ponekad i „gospodar nereda“ zadužen da predsjedava haosom. Upravo će taj dio praznika kasnije napasti puritanci.

U to vrijeme nastaju i jaslice. Na Božić 1223. godine Franjo Asiški prikazuje Kristovo rođenje sa živim ljudima u pećini kod Greccija, u središnjoj Italiji. Sveti Bonaventura to opisuje oko 1260. godine u svom Životu svetog Franje. Magarac i vol, kojih nema ni u jednom evanđelju, potiču iz mnogo starije tradicije: Origen Aleksandrijski prvi je kršćanski autor koji ih smješta u štalu.

U Provansi će se jaslice kasnije napuniti ručno oslikanim figuricama santonima. Francuske tradicije ove sezone, od jaslica do trinaest deserta, predstavljene su na našoj stranici Božićne tradicije.

Je li istina da je Božić bio zabranjen?

Jeste, najmanje dva puta, i to od strane kršćana. Puritanci ne vjeruju prazniku povezanom s pretjerivanjima dvanaest dana. Godine 1647. puritanska vlast zabranjuje Božić u Engleskoj. Izbijaju neredi u odbranu praznika, a bogosluženja se tokom cijele zabrane nastavljaju napola skriveno.

S druge strane Atlantika, kolonija Massachusetts Bay čini isto. Njena skupština 11. maja 1659. godine izglasava zakon koji novčanom kaznom od pet šilinga kažnjava svakoga ko obilježava „neki dan poput Božića“, bilo da ne radi, gosti se ili na bilo koji drugi način. Zakon je ukinut 1681. godine, pod pritiskom Londona. Još 1687. godine propovjednik Increase Mather naziva Božić „bezbožnim i praznovjernim“ običajem.

1. 1647Puritanski parlament zabranjuje Božić u Engleskoj.
2. 1659Massachusetts uvodi kaznu od pet šilinga za svakoga ko slavi Božić.
3. 1681Zakon u Massachusettsu je ukinut.
4. 1856Massachusetts proglašava Božić zakonskim praznikom.
5. 1870Božić 28. juna postaje savezni praznik u Sjedinjenim Državama.

Ukidanje zakona ne mijenja navike odmah. U Bostonu mnogi i dalje idu na posao i u školu 25. decembra. Tek 1856. godine Massachusetts proglašava Božić praznikom, a 28. juna 1870. on to postaje u cijelim Sjedinjenim Državama. U međuvremenu je u New Yorku jedna pjesma iz 1823. godine već smjestila Djeda Mraza u noć 24. decembra, kao što pričamo u članku Istinita priča o Djedu Mrazu.

Odakle dolazi božićna jelka?

Jelka ima više predaka. U srednjem vijeku „misteriji“ koji su se izvodili ispred crkava 24. decembra, na dan Adama i Eve, koristili su rajsko drvo okićeno jabukama, zabranjenim voćem, i bijelim hostijama. U Livoniji bratstvo Crnoglavih podiže drveća u svojim kućama u Revalu, današnjem Tallinnu, i u Rigi 1441, 1442, 1510. i 1514. godine, a zatim oko njih pleše na trgu ispred gradske vijećnice.

Alzas daje najstarije tragove božićne jelke u smislu u kojem je mi poznajemo. Prema Gradu Parizu, prvi pisani trag jelke kao „božićnog drveta“ nalazi se u knjizi računa iz Sélestata, iz 1521. godine. Zapis se odnosi na šumare, zadužene da prije praznika čuvaju jele u općinskoj šumi. U Turckheimu je isklesani zaglavni kamen na jednoj privatnoj kući, datiran 1576. godinom, najstariji datirani prikaz božićnog drveta.

Godine 1605. jedan strasburški izvor opisuje jelke koje stanovnici za Božić postavljaju u svojim kućama. Na njih se kače ruže izrezane od papira u boji, jabuke, ravne oblatne, pozlaćeni bomboni i figurice od šećera. Jabuke će dugo ostati glavni ukras. Prema Gradu Parizu, suša u Vogezima 1858. godine navela je jednog puhača stakla iz Goetzenbrucka, u Moselleu, da napravi crvene staklene kugle koje će ih zamijeniti.

Francuski dvor drvo upoznaje kasnije. Marie Leszczynska, supruga Luja XV, dala je postaviti jedno u Versaillesu 1738. godine. Vojvotkinja od Orléansa, Helena od Mecklenburg-Schwerina, njemačkog porijekla, navodno ga je 1837. godine uvela na dvor Luja Filipa.

Kako je Božić postao porodični praznik kakav poznajemo?

Božić usmjeren na djecu, dom i poklone dobija oblik u XIX stoljeću, naročito u Engleskoj i Sjedinjenim Državama. Kraljica Charlotte, supruga Georgea III, rođena u Njemačkoj, postavlja drvo za dječiju proslavu već 1800. godine. Ali modu od toga pravi par koji čine kraljica Viktorija i princ Albert.

Godine 1848. The Illustrated London News detaljno opisuje jelke u dvorcu Windsor i objavljuje grafiku kraljevske porodice okupljene oko drveta. Za Božić 1850. godine američki časopis Godey’s Lady’s Book preuzima istu grafiku, ali briše kraljičinu dijademu i Albertove brkove: kraljevska porodica postaje obična američka porodica okupljena oko svoje jelke.

U međuvremenu, 19. decembra 1843. godine, Charles Dickens objavljuje Božićnu priču. Prvo izdanje, 6.000 primjeraka, rasprodano je prije Božića; odmah slijedi drugo od 2.000. Dickens, koji je sam snosio troškove štampanja, od toga gotovo ništa ne zarađuje. Knjiga pomaže da se ponovo probudi božićni „duh“ i njegovo slavlje.

Nedostajao je još samo noćni posjetilac. On se upravo rađao u New Yorku, između knjižice iz 1821. godine i grafika Thomasa Nasta. Da upoznate njegova pisma, njegove sobove i njegovu današnju turu, možete pisati Djedu Mrazu ili 24. uveče pratiti njegov put na stranici Santa Tracker.