Kako se slavi Božić u Njemačkoj? Advent, sajmovi, Nikolaus i Christkind

Tko je izmislio adventski vijenac i adventski kalendar?

U Njemačkoj se prosinac broji po nedjeljama. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća na Adventskranzu, adventskom vijencu, a zatim svake nedjelje još jedna, sve do Božića. Taj predmet ima datum i autora: Johann Hinrich Wichern, osnivač i ravnatelj Rauhes Hausa u Hamburg-Hornu, upalio je prvi 1839., ispod stropa dvorane za molitvu.

Wichernov vijenac nije nimalo nalikovao današnjima. Bio je drven, otprilike veličine kotača kola, i nosio je po jednu svijeću za svaki dan od prve adventske nedjelje do Badnjaka. Djeca su tako gledala kako se Božić približava, dan po dan. Jelove grančice i bijele vrpce stigle su tek od 1860. Inačica s četiri svijeće kompromis je, da bi vijenac stao u dnevne sobe.

I adventski kalendar ima obiteljsku priču. Majka Gerharda Langa (1881.-1974.), Selma, supruga pastora, pričvršćivala je za sina na karton 24 male hohenloheške pusice, *Wiebele*: svaki dan jednu za pojesti. Kad je postao izdavač u Münchenu, Lang je 1908., nakon nekoliko pokušaja, objavio tiskani kalendar naslovljen *Im Lande des Christkindes*, „U zemlji Djeteta Isusa“. Današnji kalendari s 24 prozorčića njegovi su nasljednici. Naš se nalazi na stranici adventski kalendar.

Što se događa 6. prosinca u Njemačkoj?

Navečer 5. prosinca njemačka djeca stavljaju cipele ili čizme ispred vrata. Tijekom noći Nikolaus ih napuni orasima, mandarinama, čokoladom i medenjacima. Ujutro 6. prosinca često se nađe i mali lik od dizanog tijesta, koji se u nekim krajevima zove Stutenkerl. To je prvi dar sezone, tjednima prije Božića.

U mnogim obiteljima Nikolaus dolazi i osobno, kao biskup: to je volonter ili glumac unajmljen za tu priliku. Nježno ukori djecu, ponekad čitajući iz Goldenes Bucha, „zlatne knjige“ u koju su zapisana dobra i loša djela iz cijele godine, a zatim ostavi mali dar.

Na sjeveru i u središtu zemlje, i općenito u protestantskim krajevima, prati ga Knecht Ruprecht, mračni sluga koji prijeti neposlušnoj djeci, a ponekad ga čak i zamjenjuje. U Bremenu prerušena djeca idu u *Sunnerklauslaufen*: obilaze trgovinu za trgovinom, recitiraju kratku pjesmicu na donjonjemačkom i traže slatkiše. Rođaci Knechta Ruprechta, od Krampusa do Père Fouettarda, predstavljeni su u članku tko donosi darove diljem svijeta, a sam biskup u članku tko je bio sveti Nikola.

Koji je najstariji božićni sajam u Njemačkoj?

Taj naslov obično pripada dresdenskom Striezelmarktu. Prvi se put spominje 1434., za vrijeme saskog izbornog kneza Fridrika II., kao jednodnevni sajam na Altmarktu, u ponedjeljak prije Božića. Ime mu dolazi od *Strüzela* ili *Stroczela*, starog naziva za kolač koji se danas zove Stollen.

Sajam danas ima oko 240 štandova. Na njemu se može vidjeti 14 metara visoka božićna piramida iz Rudnog gorja, jedan od onih drvenih vrtuljaka na katove koje okreće toplina svijeća, i Pflaumentoffeli, mali likovi od suhih šljiva koji prikazuju dimnjačare. Ime im ipak znači „šljivin vrag“.

Drugo veliko ime je nürnberški Christkindlesmarkt, zabilježen od 1628. Svake godine otvara se kad gradski Christkind, koji se bira svake dvije godine, izgovori svoj prolog s balkona crkve Frauenkirche. Sajmovi u Nürnbergu i Dresdenu privlače svaki otprilike dva milijuna posjetitelja godišnje. O izboru Christkinda pričamo u članku tko donosi darove diljem svijeta.

Sajmovi su slični od grada do grada: drvene kućice, kuhano vino, Lebkuchen, ukrasi od stakla i drva. S druge strane Rajne, Strasbourg čuva istu tradiciju od 1570., kako pripovijeda naš članak o Božiću u Francuskoj.

Što se jede za Božić u Njemačkoj: Stollen i Lebkuchen?

Dresdenski Stollen, nekoć zvan Striezel, pojavljuje se u službenom dokumentu već 1474. Maslac je dugo bio problem. Godine 1490. papa Inocent VIII. uputio je nasljedniku saskog izbornog kneza pismo koje je ostalo poznato kao *Butterbrief*, „pismo o maslacu“: ono dopušta maslac knezu i njegovu dvoru, a ostalima pod uvjetom da plaćaju godišnji prilog katedrali u Freibergu.

Kralj August II. Jaki priuštio je Stollenu njegov trenutak slave. Godine 1730. naručio je od ceha dresdenskih pekara divovski Stollen za oko 24 000 uzvanika. Grad svake godine ponavlja taj prizor na Stollenfestu: kolač od tri do četiri tone prolazi u povorci do sajma, gdje se reže nožem dugim 1,60 metara, replikom onoga iz 1730., koji je izgubljen. Pravi Dresdner Stollen nosi pečat s likom Augusta Jakog i izrađuje ga samo 110 pekarnica u gradu.

Lebkuchen je drugi stup sezone. Pekari medenjaka spominju se u Ulmu već 1296., a u Nürnbergu 1395., i u Nürnbergu su ih smjeli peći samo članovi ceha. Od 1996. Nürnberger Lebkuchen zaštićen je naziv: mora se proizvoditi unutar granica grada. Najfinija kvaliteta, Elisenlebkuchen, sadrži manje od 10 % pšeničnog brašna i najmanje 25 % orašastih plodova, na tankoj podlozi od beskvasnog kruha, *Oblate*.

Tko donosi darove u Njemačkoj: Weihnachtsmann ili Christkind?

Sve ovisi o kraju. Na sjeveru, u središtu i na istoku zemlje to je Weihnachtsmann, „božićni čovjek“, Djed Božićnjak bijele brade kojega je u 19. stoljeću proslavila pjesma *Morgen kommt der Weihnachtsmann*. Na jugu Njemačke, u Austriji i Švicarskoj to je Christkind, Dijete Isus, anđeoski lik u bijeloj haljini s kovrčavom kosom. Podrijetlo obaju imena detaljno je opisano u članku imena Djeda Božićnjaka diljem svijeta.

Veliki trenutak je Heiligabend, večer 24. prosinca. Bor se često postavlja i kiti istog poslijepodneva, a ostaje do siječnja: prirodna se drvca iznose na odvoz nakon drugog tjedna u mjesecu. Djeca čekaju izvan sobe dok ne zazvoni zvonce: ono najavljuje da je donositelj darova upravo otišao. Tada otkrivaju osvijetljeni bor i pakete. Taj se trenutak zove Bescherung.

Večera 24. prosinca često je jednostavna. U anketama Nijemci na prvo mjesto stavljaju kobasice s krumpir-salatom, ispred šarana, fondija ili raclettea. Gozba dolazi sutradan, s pečenom guskom ili patkom. Dani 25. i 26. prosinca su neradni, a drugi se zove *Zweiter Weihnachtstag*, no 24. nije.

Odakle dolaze O Tannenbaum i staklene božićne kugle?

*O Tannenbaum* nije bila božićna pjesma. Izvorno je to bila narodna pjesma u kojoj jela, uvijek zelena, simbolizira vjernost. Jedna od njezinih melodija navodi se već 1605. u glazbenom potpuriju *Nun fanget an*. Godine 1820. August Zarnack objavio je inačicu u kojoj se zaljubljeni mladić žali na nevjeru svoje drage. Godine 1824. Ernst Anschütz, učitelj i orguljaš iz Leipziga, objavio je u školskoj pjesmarici inačicu koju poznajemo. Ni tada tekst izričito ne govori o božićnom drvcu: uz blagdan ga je vezao običaj.

Staklene kugle dolaze iz Tiringije. Prema Njemačkom povijesnom muzeju, ukrasi za bor od puhanog stakla izrađuju se otprilike od 1850. u Lauschi i susjednim selima. Prve kugle bile su iznutra posrebrene rastaljenim olovom, da bi odražavale svjetlost svijeća. U 1860-ima i 1870-ima srebrni nitrat postupno je zamijenio olovo.

Jedan ukras, međutim, nema veze s Njemačkom: božićni krastavac. U Sjedinjenim Državama priča se da njemačke obitelji skrivaju stakleni krastavac u boru, a dijete koje ga pronađe dobiva dar više. Prema anketi YouGova koju je prenio *New York Times*, 91 % od 2057 ispitanih Nijemaca nikad nije čulo za tu „tradiciju“.