Tko je bio sveti Nikola? Biskup iz Mire, njegove legende i put do Lorene

Što se zaista zna o svetom Nikoli?

Malo toga, i to je prvo iznenađenje u spisu. Prema predaji, Nikola se rodio oko 270. u Patari, luci u Likiji, na južnoj obali današnje Turske. St. Nicholas Center navodi da su mu roditelji, imućni kršćani, umrli od epidemije dok je još bio mlad te da je svoje nasljedstvo posvetio siromašnima i bolesnima. Postao je biskup Mire, obližnjeg grada, dok je još bio mladić.

Ista predaja kaže da je bio progonjen za cara Dioklecijana, prognan i zatim zatočen zbog svoje vjere. Nakon oslobođenja navodno je 325. sudjelovao na Nicejskom saboru. Umro je u Miri 6. prosinca, prema najčešće prihvaćenom datumu 343. godine, i pokopan je u svojoj crkvi.

Povjesničari su oprezni gotovo kod svakog retka. Nikola se na popisu biskupa iz Niceje pojavljuje tek početkom 6. stoljeća, kod Teodora Čitača, oko 510. ili 515., a ni Atanazije ni Euzebije, koji su pisali o saboru, ne spominju ga. Neki povjesničari sumnjaju da je ondje bio, dok St. Nicholas Center Teodorov popis smatra najvažnijim vjerodostojnim izvorom o sudionicima. Priča prema kojoj je usred zasjedanja ošamario krivovjernika Arija posvjedočena je tek u 14. stoljeću, više od tisuću godina nakon događaja.

I sami tekstovi stižu kasno. Oko 583. Eustratije Carigradski navodi Život svetog Nikole koji je danas izgubljen. Najstariji cjeloviti Život koji je do nas došao napisao je Mihael Arhimandrit početkom 9. stoljeća, između 814. i 842., gotovo petsto godina nakon biskupove smrti. Za povjesničara Jeremyja Seala najbolji dokaz da je Nikola postojao ostaje njegov grob, koji se mogao posjetiti u Miri.

Kakva je legenda o trima kćerima i zlatu bačenom kroz prozor?

To je najstarija legenda i jedina koja se već nalazi kod Mihaela Arhimandrita u 9. stoljeću. Jedan propali čovjek iz Mire nema čime opremiti miraz svojim trima kćerima. Bez miraza nema udaje, a prijeti im opasnost da budu prodane. Jedne noći kroz otvoreni prozor uleti kesa zlata. Zatim druga, neke druge noći. Treći put otac vreba i prepoznaje biskupa, koji ga moli da sačuva tajnu.

St. Nicholas Center napominje da, ovisno o inačici, zlato pada u čarape ili cipele koje se suše pred vatrom. Neke inačice govore o trima zlatnim kuglama umjesto triju kesa. Te tri kugle postale su jedno od svečevih obilježja na slikama i vitrajima, katkad naslikane poput naranči, što djelomično objašnjava naranče koje se stavljaju djeci u cipele. Zbog njih je Nikola i zaštitnik zalagaonica i djevojaka za udaju.

Povjesničari raspravljaju o toj priči. Adam C. English zastupa mišljenje da u njoj ima stvarne jezgre. Jona Lendering primjećuje da vrlo nalikuje pričama koje Filostrat donosi o Apoloniju iz Tijane, mudracu iz 1. stoljeća, i smatra da je mogla prijeći s jednog lika na drugi. Sigurno je da je preživjela stoljeća: čarapa obješena uz kamin potječe izravno iz nje, kako pričamo u članku povijest božićnih čarapa.

Odakle priča o trima malim djeci stavljenima u bačvu za soljenje?

U Francuskoj tu priču zna svatko, a ipak je jedna od najkasnijih. Nema je u prvim Životima sveca, a pojavljuje se krajem srednjeg vijeka. Isprva žrtve nisu djeca, nego tri mlada studenta na putovanju koje ubija gostioničar. St. Nicholas Center pojašnjava da se u Francuskoj ustalila inačica s trima malim djeci.

Pjesma „Ils étaient trois petits enfants“, koju školarci i danas pjevaju, potječe iz 16. stoljeća. Troje djece koja su otišla pabirčiti po poljima jedne večeri zamole mesara da ih primi na konak. On ih ubije, isječe i stavi u bačvu za soljenje, posudu sa soli u kojoj se čuva meso. Sedam godina kasnije onuda prolazi sveti Nikola i traži konak. Mesar mu ponudi jelo, ali biskup zatraži usoljeno meso koje čeka već sedam godina. Mesar pobjegne, svetac ga pozove na pokajanje, ispruži tri prsta nad bačvom i troje djece ustane.

Upravo zbog te legende Nikola je zaštitnik djece. Na istoku Francuske nikad ne putuje sam: Père Fouettard, čovjek u crnom, prijeti neposlušnoj djeci dok svetac dijeli slatkiše. U povorci u Nancyju mesar iz pjesme ima čak i vlastita kola, odmah ispred onih Fouettardovih. U Nizozemskoj i Belgiji svetac putuje s drugim pratiocima, koje predstavljamo u članku donositelji darova diljem svijeta.

Ostala čuda iz spisa

• Tri nevina čovjeka: već kod Mihaela Arhimandrita Nikola zaustavlja krvnikovu ruku i spašava tri nepravedno osuđena čovjeka. Tako postaje zaštitnik žrtava sudskih pogrešaka.
• Oluja: na povratku s putovanja u Svetu zemlju smiruje more koje prijeti njegovu brodu. Mornari diljem Sredozemlja uzimaju ga za zaštitnika.
• Bazilije: dječak kojeg su oteli gusari s Krete vraćen je kući u Miru, a u ruci još drži zlatnu čašu kralja kojem je služio.

Zašto se sveti Nikola slavi 6. prosinca?

Zato što je to dan njegove smrti. Crkva slavi svoje svece na dan njihove smrti, koji se smatra njihovim rođenjem za nebo, a ne na dan njihova rođenja, koji je za Nikolu ionako nepoznat. Crkve koje se drže julijanskog kalendara, poput Ruske pravoslavne crkve, slave ga 19. prosinca po našem kalendaru. Bari dodaje i drugi blagdan, od 7. do 9. svibnja, u spomen na dolazak relikvija.

Prema inventarnom listu nematerijalne kulturne baštine posvećenom slavlju u Nancyju, blagdan svetog Nikole slavi se 6. prosinca u Belgiji, Nizozemskoj, Njemačkoj, Luksemburgu, Švicarskoj i Italiji, kao i u pravoslavnim zemljama. U Francuskoj je i dalje snažan u Loreni, Alzasu, Franche-Comtéu i na sjeveru. U Nizozemskoj i Belgiji svetac često stiže brodom i obilazi gradove na bijelom konju, tražeći cipele ostavljene kraj prozora, vrata ili kamina.

U Loreni, ujutro 6. prosinca ili za najbliži vikend, dobra djeca pronalaze slatkiše, a ona koja su večer prije ostavila kocku šećera ili mrkvu za svečeva magarca znaju zašto je tanjur prazan. Taj se posjet premjestio na noć 24. prosinca mnogo kasnije, u New Yorku, početkom 19. stoljeća: o tome govori prava priča o Djedu Božićnjaku.

Kako su relikvije svetog Nikole stigle u Bari?

U proljeće 1087. mornari iz Barija iskrcavaju se u Miri, koja je tada pod muslimanskom vlašću, i odnose veći dio kostura ispred nosa grčkim čuvarima. Tako dobivaju utrku s Venecijom, koja je žudjela za istim blagom. Dana 9. svibnja 1087. kosti stižu u Bari, u Apuliji. Dvije godine kasnije, 1089., papa Urban II. posvećuje kriptu nove bazilike i polaže relikvije pod oltar, gdje su i danas. Zdanje je dovršeno i posvećeno 1197.

Venecija se ne predaje. Prema jednoj anonimnoj kronici, mletačka flota 1100. pristaje u Miri i skuplja ulomke koje su Barani ostavili. Crkva San Nicolò na Lidu tvrdi da ih čuva oko petsto. Turska je 28. prosinca 2009. zatražila od Italije povrat kostiju.

1. 1087Relikvije odnesene iz Mire 9. svibnja iskrcavaju se u Bariju.
2. 1089Papa Urban II. posvećuje kriptu bazilike svetog Nikole u Bariju.
3. 1100Mlečani odnose ulomke preostale u Miri na Lido.
4. 1950-ihAnatom Luigi Martino pregledava kosti: muškarac koji je umro u dobi od više od 70 godina, srednje visine, s teškim artritisom.
5. 2017Jedno rebro putuje iz Barija u Moskvu i Sankt Peterburg, od 21. svibnja do 28. srpnja.

Te su kosti proučavane. Godine 2004. Caroline Wilkinson i Francesco Introna sa Sveučilišta u Manchesteru rekonstruirali su lice na temelju mjera lubanje: muškarac visok oko 1,68 m, sa slomljenim pa sraslim nosom. U prosincu 2017. u Oxfordu su Tom Higham i Georges Kazan radiougljikovom metodom datirali ulomak zdjelične kosti koji se čuva u Illinoisu, a došao je iz Lyona. Rezultat: 4. stoljeće. Istraživači su podsjetili da znanost može dokazati da je relikvija lažna, ali nikad da je prava.

Iste je godine jedno svečevo rebro otputovalo iz Barija u Rusiju, gdje je Nikola jedan od najštovanijih svetaca. Prema Radio Vatikanu, oko dva milijuna hodočasnika stajalo je u redu, katkad i satima, u katedrali Krista Spasitelja u Moskvi, a zatim u samostanu Aleksandra Nevskog u Sankt Peterburgu, prije nego što se relikvija 28. srpnja 2017. vratila u Italiju.

Zašto je sveti Nikola zaštitnik Lorene?

Sve počinje jednim prstom. Prema predaji, 1098. lorenski vitez Aubert de Varangéville donosi iz Barija svečev članak prsta u Port, trgovački grad na rijeci Meurthe, koji će poslije dobiti ime Saint-Nicolas-de-Port. Latinski natpis na današnjem relikvijaru to izričito kaže: „Hic anno salutis 1098 Albertus de Varangisi Villa attulit sacram particulam“. Tu srebrnu ruku s dlanom koji blagoslivlja, visoku 75 centimetara, izradila je u Lyonu radionica Berger et Nesme oko 1892., kako bi zamijenila relikvijare koje su nekoć darovali vojvode, a koji su danas izgubljeni.

Procesija s bakljama rađa se iz jednog drugog čuda. Gospodar od Réchicourta, lorenski križar zatočen na Istoku, navodno je oslobođen 6. prosinca 1240. i pronađen na trgu pred crkvom, s lancima još na zapešćima. Otada se procesija održava svake godine, u subotu najbližu 6. prosinca. Nakon službe bazilika uroni u mrak, svijeće se pale jedna po jedna, a mnoštvo pjeva „Saint Nicolas des Lorrains“, pjesmu s više od četrdeset kitica.

Dana 5. siječnja 1477. vojvoda René II. pobjeđuje Karla Smionog pod zidinama Nancyja. Burgundijac pogiba, Lorena ostaje neovisna, a René II. proglašava Nikolu zaštitnikom svojeg vojvodstva. Kako bi zahvalio svecu na pobjedi, malu crkvu u Portu zamjenjuje golemom bazilikom u stilu plamteće gotike, građenom od 1481. do 1560., s dva tornja visoka 85 metara.

Pet stoljeća poslije zdanju je trebala skrb. Obnavljano je petnaestak godina, tijekom 1980-ih i 1990-ih, zahvaljujući ostavštini Camille Crouée Friedman, kćeri tog kraja koja je otišla živjeti u New York i umrla 1980. Svetog Nikolu, koji je iz Male Azije stigao preko Italije, tako je u Loreni spasila jedna Amerikanka.

Kako se blagdan svetog Nikole danas slavi u Loreni?

U Nancyju je to slavlje dovoljno važno da je upisano u inventar nematerijalne kulturne baštine francuskog Ministarstva kulture. Velika povorka postoji od kraja 19. stoljeća, a prva kola svetog Nikole izrađena su 1924. zahvaljujući gradskim trgovcima. Godine 2017. samu je povorku pratilo gotovo 100 000 ljudi, a tijekom prosinca u gradskom području održano je od 15 do 18 povorki.

Povorka prati točan redoslijed na 1,3 kilometra. Najprije prolaze kola općina, a zatim tri lika iz legende: Père Fouettard na svojem mehaničkom magarcu, mesar koji iz svojeg dućančića od papir-mašea dovikuje mnoštvu i troje djece u bačvi za soljenje. Sveti Nikola zatvara povorku na osvijetljenim kolima, okružen malom dobrom djecom. Na cilju, na Trgu Stanislas, gradonačelnik mu s balkona gradske vijećnice predaje ključeve grada. Godine 2017. duž trase podijeljeno je više od dvije tone bombona.

Druga se tradicija jede. Figure svetog Nikole od medenjaka i čokolade izrađuju se u Nancyju od 1840., najprije u kući Lefèvre-Lemoine. Od 1902. slastičar Joseph Eidel prvi im crta lice, s očima i osmijehom, uz bradu, pastoral i mitru. Ono što vam treba da ih napravite kod kuće pronaći ćete u našim božićnim receptima.

• Subota najbliža 6. prosinca: procesija s bakljama u Saint-Nicolas-de-Portu.
• Isti vikend: velika povorka u Nancyju, uz manje povorke u Metzu, Épinalu, Verdunu ili Saint-Dié-des-Vosgesu.
• Večer prije: kocka šećera ili mrkva za magarca, katkad crtež ili pismo za sveca.
• Ujutro: slatkiši i medenjaci za dobru djecu, a za ostale strahovani posjet Pèrea Fouettarda.

Slavlje je čak putovalo i u suprotnom smjeru. U Luksemburgu, u Wiltzu, američki vojnici upoznaju taj običaj nakon oslobođenja zemlje u rujnu 1944. Dana 6. prosinca 1944. desetnik Richard Brookins, prerušen u svetog Nikolu, na ulicama dijeli bombone i čokoladu iz njihovih obroka. Na jednu večer američki Santa Claus ponovno je postao sveti Nikola.