Je li Djed Mraz vilenjak? Istraga o jednoj riječi iz 1823.

Zašto se kaže da je Djed Mraz vilenjak?

Sve počinje od jednog jedinog stiha, ali ostatak pjesme ide u istom smjeru. I prije nego što se pojavi riječ *elf*, pripovjedač, probuđen usred noći, vidi kako stižu „a miniature sleigh, and eight tiny reindeer“, minijaturne sanke i osam sićušnih sobova. Kočijaš je „a little old driver, so lively and quick“, mali starac, živahan i hitar.

Opis koji slijedi prikazuje sitnu priliku. On je „dressed all in fur, from his head to his foot“, prekriven čađi i pepelom, i liči na torbara koji otvara svoj zavežljaj. Ima „a little round belly“, mali okrugli stomak, „droll little mouth“ izvijena poput luka, i u zubima steže kamiš lule. Pjesma gomila riječi *little*, *tiny* i *miniature*, kao da sve želi svesti na mjeru jednog krova.

Zatim dolazi odlazak. Posjetilac stavi prst uz nos, klimne glavom i popne se kroz dimnjak. Za starca obične visine taj bi podvig bio besmislen. Za vilenjaka je gotovo svakodnevan. Godine 2014. članak Univerziteta Canisius iz Buffala ovako je sažeo Djeda Mraza iz pjesme: „a little guy“, mali čovječuljak, sposoban da se penje i spušta kroz dimnjake spretno poput duha.

Šta je riječ „elf“ značila 1823. godine?

Engleska riječ *elf* potječe od staroengleskog *ælf*. Ima rođake u svim germanskim jezicima: *álfr* u staronordijskom, *alp* u starovisokonjemačkom, gdje označava zlog duha. Lingvisti je vezuju za korijen koji znači „bijel“, isti kao u latinskom *albus*. Prvobitni vilenjak možda je bio „bijeli“, „svijetli“. Njegov trag nalazimo u imenima poput Alfred, doslovno „savjet vilenjaka“.

Ti prvi vilenjaci nisu bili mali. Godine 1590, u djelu *The Faerie Queene*, Edmund Spenser još govori o bićima ljudske visine. Preokret se dešava u isto vrijeme, u pozorištu. U *Snu ljetne noći*, oko 1595, Shakespeare na scenu dovodi sićušne, prozračne vilenjake. Zajedno s pjesnikom Michaelom Draytonom, na dva stoljeća učvršćuje ideju da je vilenjak, kao i vila, biće koje stane u džep.

Upravo to značenje imao je na umu autor iz 1823: malo, živahno, pomalo nestašno biće iz drugog svijeta. Jedanaest godina ranije, 1812, braća Grimm objavila su bajku *Patuljci i obućar*, u kojoj dva mala čovjeka, *Wichtelmänner* iz njemačkog originala, svake noći potajno dovršavaju cipele siromašnog obućara. Kada im bračni par u znak zahvalnosti sašije odjeću, oni odlaze plešući i više se ne vraćaju. Malo biće koje radi noću da bi obradovalo druge, a da se ne pokaže: ta slika je imala čime da se dopadne autoru jedne božićne pjesme.

A francuska riječ „lutin“?

Ona dolazi iz mnogo dalje. Prema rječniku Trésor de la langue française, *lutin* potječe od latinskog *Neptunus*, boga mora, koji je krajem antike postao paganski demon. Chrétien de Troyes oko 1176. piše *netun*, Wace piše *luitun*. Riječ se vjerovatno približila riječi *nuit*, noć, jer su ti duhovi izlazili noću, a zatim riječi *luitier*, boriti se. Du Bellay piše *lutin* 1558, a već od 1680. riječ označava i živahno, nestašno dijete. Zato je francuski prijevod *jolly old elf* kao „joyeux vieux lutin“ pogođen.

Je li Djed Mraz bio mali i prije 1823?

Dvije godine prije pjesme, 1821, njujorški štampar William B. Gilley objavljuje malu džepnu knjižicu, *The Children’s Friend*, darivanu kao novogodišnji poklon djeci „od pet do dvanaest godina“. U njoj je pjesma *Old Santeclaus with Much Delight*, bez imena autora, ilustrovana s osam gravura u boji. To su prve objavljene slike Djeda Mraza i prva upotreba litografije u Sjedinjenim Državama.

Ovaj Santeclaus dolazi uoči Božića, a ne više 6. decembra, na dan svetog Nikole. Vozi jednog soba iznad krovova i snježnih prostranstava, i već nosi crveno. Zadržava i jednu strožiju crtu: neposlušnoj djeci ostavlja dugu crnu brezovu šibu. Knjižica ne navodi njegovu visinu. Gravure ga, međutim, prikazuju na krovovima, u razmjeri dimnjaka.

Još ranije, 1809, Washington Irving je od svetog Nikole napravio njujorški lik u svojoj *Historiji New Yorka*. Univerzitet Canisius to naglašava: Irvingov Nikola još nije onaj veseli stari vilenjak kojeg poznajemo. Za cijelu priču o tom prelasku od biskupa do njujorškog lika, pročitajte pravu priču o Djedu Mrazu.

Kako je Djed Mraz porastao?

Glavni krivac zove se Thomas Nast. Stigao je u Sjedinjene Države sa otprilike šest godina, 1846, a tokom Američkog građanskog rata crta za *Harper’s Weekly*. Trećeg januara 1863, na naslovnici, njegov prvi Djed Mraz dijeli poklone u logoru vojske Unije, u jakni sa zvijezdama i prugastim pantalonama. Između 1863. i 1886. Nast u časopisu objavljuje 33 božićne slike.

Crtež za crtežom, on učvršćuje lik. Prema Univerzitetu Canisius, Nast pretvara Djeda Mraza iz Mooreovog „veselog starog vilenjaka“, malog čovječuljka, u dobroćudnog diva s bijelom bradom, i crta ga većim od prirodne veličine jer ga takvog očekujemo. Godine 1866. prikazuje ga u radionici kako pravi drvene konjiće za ljuljanje i šije haljine za lutke, s knjigom o ponašanju djece nadohvat ruke.

1. 1821*The Children’s Friend*: prve gravure jednog Santeclausa, na krovovima, uz jednog soba.
2. 1823Pjesma iz Troya opisuje ga kao „jolly old elf“ s minijaturnim sankama.
3. 1863Prvi Djed Mraz Thomasa Nasta na naslovnici *Harper’s Weeklyja*.
4. 1866Nast ga prikazuje u radionici, među igračkama.
5. 1881„Merry Old Santa Claus“, Nastov portret koji je ostao najpoznatiji.

Umjetnički muzej Delawarea, koji čuva Nastovu zbirku, pripisuje mu i prve spomene Djeda Mraza koji živi na Sjevernom polu i vodi radionicu. Čovjek koji upravlja fabrikom igračaka za cijeli svijet teško da je mogao stati u minijaturne sanke. Vilenjak iz 1823. nestao je sa slika, kako pričamo u članku koliko godina ima Djed Mraz.

Nisse i tomte: nordijski rođaci Djeda Mraza

U Skandinaviji je srodstvo između Djeda Mraza i malih bića još direktnije. Danski i norveški *nisse*, švedski *tomte* i finski *tonttu* su kućni duhovi iz narodne predaje. Žive ispod poda seoske kuće, štale ili ambara, čuvaju životinje i pomažu u poslovima ako se prema njima ponašate pristojno. Kad se uvrijede, prave nestašluke.

Njihova visina razlikuje se od priče do priče. Jedna švedska predaja govori o jednom lakatu, oko 60 centimetara, a jedan švedsko-američki izvor o 60 do 90 centimetara. Opisuju ih s crvenom kapom i u odjeći od sive vune. Tradicionalni danski nisse je golobrad kao dijete: brada je došla kasnije. Na Badnje veče ostavlja im se činija kaše, s puterom, medom ili, u Norveškoj, *rømmegrøt*, kaša od pavlake.

U 19. stoljeću ti čuvari seoskih imanja postaju donosioci poklona. Već četrdesetih godina 19. stoljeća danski umjetnici prikazuju nissea kako donosi božićne poklone. U Švedskoj Jenny Nyström 1875. ilustruje za Viktora Rydberga *Doživljaje malog Vigga uoči Božića*, a zatim 1881. pjesmu *Tomten*. Nationalmuseum u Stockholmu smatra je prvom švedskom umjetnicom koja je tradicionalnom Djedu Mrazu dala vlastiti karakter. Rodio se *jultomte*, božićni tomte.

I samo ime priča o tom susretu. Jedna pretpostavka izvodi *nisse* od Niels, danskog oblika imena Nikola, što bi ga činilo malim rođakom svetog Nikole. Riječ *tomte* pak dolazi od *tomt*, zemljišta na kojem se gradi kuća. Da vidite kako se Djed Mraz zove u svakoj zemlji sjevera, pročitajte imena Djeda Mraza u svijetu.

Odakle dolaze vilenjaci iz radionice?

Ako je Djed Mraz porastao, ko je preuzeo ulogu vilenjaka? Cijela ekipa. Često se čita da je Louisa May Alcott, buduća autorica *Malih žena*, prva pisala o božićnim vilenjacima, u zbirci pod naslovom *Christmas Elves* napisanoj oko 1855. Library of America poziva na oprez: Alcott je tada imala dvadeset tri godine, zbirka nikada nije objavljena, a rukopis je izgubljen ili uništen. Niko ne zna kako su izgledali njeni vilenjaci.

Prva široko rasprostranjena slika bolje je dokumentovana. Godine 1873. božićna naslovnica *Godey’s Lady’s Booka*, ženskog časopisa iz Philadelphije, prikazuje Djeda Mraza okruženog igračkama i vilenjacima, s ovim natpisom: „Evo predstave o pripremama koje se prave da bi djeca za Božić dobila svoje igračke.“ Godine 1876. Austin Thompson objavljuje *The House of Santa Claus*, bajkovitu predstavu za nedjeljne škole, koja preuzima tu ideju.

• 1932: Walt Disney objavljuje kratki film *Santa’s Workshop*, u kojem Djed Mraz i njegovi vilenjaci pripremaju turu.
• 1964: *Rudolph, sob crvenog nosa*, animiran sličicu po sličicu, daje vilenjacima glavnu ulogu.
• 1985: *Santa Claus: The Movie* predstavlja ih kao esnaf zanatlija koji ručno izrađuju igračke.
• 1994: u filmu *The Santa Clause* vilenjake igraju djeca i tinejdžeri.

Od tada je podjela uloga stabilna: Djed Mraz ljudske visine, a oko njega vilenjaci koji prave, pakuju i paze na sobove. Naši vilenjaci imaju svoju stranicu, a njihov posao je detaljno opisan u članku ko su vilenjaci Djeda Mraza.

Čovjek kojeg su odgojila čarobna bića

Nekoliko priča riješilo je pitanje na svoj način: Djed Mraz nije vilenjak, ali je odrastao među njima. Prvu potpisuje L. Frank Baum, autor *Čarobnjaka iz Oza*. U knjizi *The Life and Adventures of Santa Claus*, objavljenoj 1902. s ilustracijama Mary Cowles Clark, bebu u šumi Burzee pronalazi Ak, „glavni šumar svijeta“. Nimfa Necile je usvaja i daje joj ime Neclaus, od kojeg je Claus skraćeni oblik.

Baum ističe jednu stvar: Claus je smrtan, raste dan za danom među besmrtnima. Tekst čak navodi da „nikada nije bio jako visok čovjek“. Rylovi, čuvari cvijeća, daju mu svoje boje da oboji igračke. Knookovi, čuvari životinja, na kraju dopuštaju da dva jelena, Glossie i Flossie, vuku njegove sanke, ali samo uoči Božića. Kad ostari, Ak predlaže besmrtnima da mu poklone Plašt besmrtnosti. Glasanje uspije, i plašt od tada postaje dio njegovog bića.

Ista shema vraća se na televiziju 1970: u filmu *Santa Claus Is Comin’ to Town* studija Rankin/Bass, bebu Krisa prihvataju Kringleovi, porodica vilenjaka koji prave igračke. Godine 2003. film *Elf* Jona Favreaua okreće situaciju. Beba iz sirotišta uvuče se u vreću Djeda Mraza, stigne na Sjeverni pol i odrasta među vilenjacima, a usvaja je Papa Elf, kojeg igra Bob Newhart. Buddy, kojeg igra Will Ferrell, sve do odrasle dobi vjeruje da je vilenjak. Pri snimanju se umjesto digitalnih efekata koristila prisilna perspektiva, kako bi pored njih izgledao ogroman.