„Noć uoči Božića“: historija pjesme koja je utvrdila lik Djeda Mraza

Kako je pjesma stigla u novine u Troyu?

Prema priči koju je prenijela porodica Moore, a preuzeo Columbia Magazine, sve počinje na Badnje veče 1822, u velikoj kući na Manhattanu zvanoj Chelsea House. Clement Clarke Moore, profesor grčkog i hebrejskog, naglas čita pjesmu koju je napisao za svoje šestero djece. Nema nikakvu namjeru da je objavi.

Među bliskim prijateljima porodice je i Harriet Butler, prijateljica iz Troya, gradića na obali Hudsona, sjeverno od New Yorka. Ona traži dozvolu da prepiše tekst. Otprilike godinu dana kasnije pjesma je u rukama Orvillea L. Holleyja, glavnog urednika Sentinela. Kojim tačno putem? Izvori se ne slažu. Pismo izdavača Normana Tuttlea Mooreu iz 1844. navodi da ju je Holley navodno dobio od gospođe Sackett, supruge Daniela Sacketta. Lokalni historičar Troya Carl Johnson ostavlja otvorena oba traga, Harriet Butler ili Sarah Sackett.

List je objavljuje 23. decembra 1823. pod naslovom „Account of a Visit from St. Nicholas“, bez potpisa. U Troyu ploča postavljena na adresi River Street 225 danas označava mjesto gdje su bile redakcijske prostorije lista. Sam Holley čuva tajnu. Tek 20. januara 1829. aludira na autora, predstavljajući ga kao gospodina „većih zasluga kao učenjak i pisac od mnogih drugih s glasnijim pretenzijama“.

Pjesma, međutim, ne čeka svog autora. Druge novine je preuzimaju iz godine u godinu, često neposredno pred Božić. Kruži bez imena, poput narodne pjesme, i svaki čitalac koji je izreže iz novina doprinosi da se u američkim domovima ustali jedno sasvim određeno veče: noć 24. decembra.

Ko je bio Clement Clarke Moore?

Clement Clarke Moore rođen je 1779, a umro 1863. Njegov otac, Benjamin Moore, predsjednik je Columbia Collegea i episkopalni biskup New Yorka. Sin završava Columbiju kao najbolji u generaciji, objavljuje prvi hebrejski leksikon u Sjedinjenim Državama i četrdeset četiri godine sjedi u upravnom odboru univerziteta. Godine 1822. upravo je imenovan profesorom grčke i hebrejske književnosti na General Theological Seminaryju.

Columbia Magazine opisuje porodično imanje: tridesetak akera na zapadu Manhattana, koje je njegov djed, rođen u Engleskoj, nazvao Chelsea. Trospratna kuća stajala je na mjestu današnje Zapadne 23. ulice i Devete avenije. Dio tog zemljišta danas je Clement Clarke Moore Park, na uglu Zapadne 22. ulice i Desete avenije.

Moore je pričao da se inspirisao „debeljuškastim, rumenim Holanđaninom“ iz svog susjedstva, možda svojim baštovanom. Poznavao je i Washingtona Irvinga, čija Historija New Yorka, objavljena 1809. i ponovo izdata 1821, opisuje holandskog svetog Nikolu s lulom. Mali čovjek iz pjesme, s lulom stisnutom u zubima i stomakom koji se trese, mnogo duguje tom portretu.

Zašto je pjesmu potpisao tek 1844?

Mooreovo ime prvi put se pojavljuje 1837. Te godine Charles Fenno Hoffman objavljuje The New-York Book of Poetry kod izdavača Georgea Dearborna, i pjesma se u njoj nalazi, na stranicama od 217 do 219, pod imenom „Clement C. Moore“. Sam Moore uvrštava je u svoju zbirku Poems tek 1844, kod izdavača Bartlett and Welford. U pismu iz iste godine objašnjava: napisao je taj tekst „ne da bude objavljen, nego da zabavi moju djecu“, i traži književno vlasništvo nad njim, „koliko god mala bila vrijednost tog vlasništva“. Profesor sjemeništa koji je objavljivao naučna djela očito nije želio da bude poznat prije svega po jednoj dječjoj pjesmici.

Ko je zaista napisao „Noć uoči Božića“?

Jedna druga porodica već više od sto pedeset godina tvrdi da je pjesma djelo njenog pretka. Henry Livingston Jr. rođen je 13. oktobra 1748. u Poughkeepsieju, na Hudsonu, i tamo je umro 29. februara 1828. Bio je major u američkom pohodu na Kanadu 1775, a zatim postaje farmer i piše lake stihove, objavljivane bez potpisa ili samo pod inicijalom „R.“ u New York Magazineu i Poughkeepsie Journalu. Nikada nije svojatao pjesmu, a nijedno poznato izdanje ne nosi njegovo ime.

Livingstonov dosije počiva na sjećanjima. Njegovi sinovi Charles i Edwin, kao i jedna susjeda po imenu Eliza, kasnije su pričali da im je otac pjesmu čitao kao svoju još 1807. Porodica tvrdi da je posjedovala rukopis s njegovim ispravkama. Navodno je nestao u požaru jedne kuće u Wisconsinu.

1. 1807Prema sjećanjima njegove djece, Henry Livingston Jr. čita pjesmu u porodičnom krugu.
2. 1823Sentinel iz Troya 23. decembra objavljuje pjesmu bez imena autora.
3. 1828Livingstonova smrt. Njegovi sinovi kažu da su u njegovom radnom stolu pronašli novinski isječak i ispravljani nacrt.
4. 1837Charles Fenno Hoffman pripisuje pjesmu Clementu C. Mooreu u knjizi The New-York Book of Poetry.
5. 1844Moore objavljuje pjesmu u svojoj zbirci Poems.
6. 1859Porodica Livingston saznaje za Mooreovo svojatanje. Edwin kaže da je rukopis izgubio u požaru.
7. 1899Jedan unuk Sidneyja Livingstona objavljuje prvo javno polaganje prava u svojim novinama na Long Islandu.
8. 1920Christian Science Monitor 4. augusta posvećuje članak Livingstonovoj tezi.

Godine 1999. Mary Van Deusen, Livingstonova potomkinja, obraća se Donaldu Fosteru, profesoru engleskog na Vassar Collegeu i stručnjaku za utvrđivanje autorstva anonimnih tekstova. Njegova knjiga Author Unknown, objavljena kod Henry Holta 2000, zaključuje u korist Livingstona. Njegovi argumenti: anapestni metar, u tri takta, koji je Livingston često koristio, neuobičajena upotreba riječi „all“, nizozemska imena sobova koja bi pristajala čovjeku holandskog porijekla, i Moore za kojeg se govorilo da mrzi duhan, pa nikada ne bi stavio lulu u usta svom junaku.

Odgovor ne kasni. Historičar Stephen Nissenbaum, autor knjige The Battle for Christmas, 2001. zaključuje da je Moore zaista autor: „Vjerujem da je to on.“ Pjesmu smješta u krug Johna Pintarda i uglednih Njujorčana koji su tada sebi stvarali holandsku prošlost. Trgovac rukopisima Seth Kaller i istraživač Scott Norsworthy također objavljuju detaljna opovrgavanja.

Godine 2016. MacDonald P. Jackson, bivši profesor Univerziteta u Aucklandu na Novom Zelandu, kod izdavača McFarland objavljuje studiju kvantitativne stilistike. Njegovi testovi svrstavaju poznate Mooreove pjesme na Mooreovu stranu, a božićnu pjesmu „sistematski bliže“ Livingstonovim stihovima. Godine 2023. Tom A. Jerman dolazi do suprotnog zaključka: od sedamnaest testova provedenih programom za utvrđivanje autorstva, šesnaest ukazuje na Moorea. Rasprava ostaje otvorena, a svaka strana ima svoje brojke.

Zašto su se sobovi zvali Dunder i Blixem?

U Sentinelu iz 1823. osam sobova dozivaju se ovim redom: Dasher, Dancer, Prancer, Vixen, Comet, Cupid, Dunder i Blixem. Posljednja dva imena nisu engleska. „Donder en Blixem“ na nizozemskom znači „grom i munja“, uobičajeni uzvik u holandskim porodicama u državi New York.

Imena se zatim mijenjaju. Prema jednoj pretpostavci, koju prenosi Mental Floss, Blixem je postao Blixen da bi se rimovao s Vixen, a zatim Blitzen pod Mooreovim perom 1844. U prijepisima koje je Moore pri kraju života pravio rukom piše „Donder and Blitzen“. Antologija Edmunda Clarencea Stedmana, An American Anthology, također zadržava taj oblik 1900. Početkom 20. stoljeća Donder često postaje Donner.

Tih osam sobova nisu bili prvi. Dvije godine ranije, 1821, jedna njujorška knjižica već je prikazivala jednog jedinog soba kako vuče sanke „Sante Clausa“. Pjesma iz 1823. dodaje još sedam i svakom daje ime. Tu genealogiju pričamo u članku odakle dolaze sobovi Djeda Mraza, a cijelu zapregu, sa svim imenima, u članku kako se zovu sobovi Djeda Mraza.

Šta je pjesma promijenila u historiji Djeda Mraza?

Prije 1823. njujorški posjetilac nije imao utvrđen datum. Sveti Nikola je, pak, tradicionalno dolazio 6. decembra, na dan svog praznika. Knjižica iz 1821. već je govorila o Badnjoj večeri. Pjesma, samim svojim prvim stihom, urezuje taj datum u pamćenje svih koji je nauče napamet: „’Twas the night before Christmas“.

Tekst uvodi i tačan tok radnje, gotovo spisak radnji, koji se od tada jedva promijenio. Pročitajte ga ponovo i naći ćete:

• čarape „brižljivo okačene kraj kamina“, u nadi da će doći;
• usnulu djecu koja sanjaju bombone i roditelje koji su upravo legli;
• minijaturne sanke i osam sićušnih sobova koji se spuštaju na krov;
• silazak kroz dimnjak, u jednom skoku;
• vreću igračaka, čarape napunjene u tišini, prst prislonjen uz nos za povratak gore;
• odlazak kroz zrak i želju upućenu svima prije nestanka.

Silazak kroz dimnjak zaslužuje vlastiti dosije, s korijenima u vjerovanjima vezanim za ognjište: otvorili smo ga u članku zašto Djed Mraz dolazi kroz dimnjak. Pjesma je doprinijela i tome da pripovjedač bude budni roditelj, svjedok prizora koji djeca nikada ne vide. To je i danas ugao gledanja većine božićnih priča.

Konačno, ona crta sićušan lik. Posjetilac iz 1823. je „veseli stari vilenjak“, dovoljno malen da stane u minijaturne sanke. Trebat će gravure Thomasa Nasta, od 1863, da mu daju ljudsku visinu. O tome pišemo u članku Je li Djed Mraz vilenjak? Istraga o jednoj riječi iz 1823., koji jedan dio posvećuje tom pitanju vilenjaka.

Kako je pjesma postala ritual Badnje večeri?

Uspjeh prolazi kroz sliku. Godine 1855. Mooreova kćerka, Mary C. Ogden, crta Chelsea House za jedno ilustrovano izdanje. Oko 1862. njujorški izdavač J. G. Gregory objavljuje verziju koju je ilustrovao F. O. C. Darley, a čiji primjerak Kongresna biblioteka čuva u svojoj zbirci rijetkih knjiga. Godine 1912. Jessie Willcox Smith potpisuje izdanje koje se i danas može slobodno čitati na Projektu Gutenberg. Godine 1931. na red dolazi Arthur Rackham, engleski ilustrator bajki.

Tokom Velike depresije, 1934, umjetnik Helmuth F. Thoms izrađuje seriju ilustracija pjesme u okviru projekta Public Works Administration, savezne agencije za velike javne radove iz doba New Deala.

Na Columbiji, Mooreovom univerzitetu, godišnja proslava Yule Log odavno uključuje čitanje pjesme. U milionima porodica prizor se ponavlja svakog 24. decembra, često u vrijeme odlaska na spavanje. Neki roditelji to nastave pogledom na Santa Tracker da provjere dokle su stigle sanke.

Postoji li francuska verzija?

Da, i to nekoliko. Pjesma na francuskom kruži pod naslovima „Une visite de saint Nicolas“ ili „La Nuit avant Noël“, a njen prvi stih postaje „C’était la nuit avant Noël“. Enciklopedija Wikipedia navodi dvadesetak njenih verzija na drugim jezicima, od njemačkog do japanskog. Godine 2013. mlada kompozitorka Alma Deutscher čak je napisala melodiju na originalni tekst.

Gdje se mogu vidjeti rukopisi?

Moore je pri kraju života svoju pjesmu rukom prepisivao za prijatelje. Poznata su četiri autografska prijepisa. Tri su u muzejima, među njima i u New-York Historical Society, učenom društvu koje je John Pintard osnovao 1804. Četvrti, potpisan 1860. i poklonjen jednom prijatelju, prodat je u decembru 2006. za 280.000 dolara, posredstvom Heritage Auctionsa, direktoru jedne medijske kompanije koji je ostao anoniman.