Božić u Ujedinjenom Kraljevstvu: Father Christmas, crackeri, kraljev govor i Boxing Day

Father Christmas ili Santa: ko dolazi britanskoj djeci?

Britanska djeca bez razlike govore Father Christmas i Santa. Prvi je stari engleski lik, više oličenje praznika nego donosilac poklona, kojem je Ben Jonson davao riječ na pozornici još 1616. Drugi je stigao iz Amerike sa saonicama i sobovima šezdesetih godina 19. vijeka, a njih dvojica stopili su se u jednog sedamdesetih godina istog vijeka. Prelazak sa zelenog ogrtača na crveno odijelo opisan je u našem članku o odijelu Djeda Mraza.

Dugo pismo nije išlo poštom nego u kamin. Stavljalo se iznad plamena i promaja ga je nosila uvis, prema Sjevernom polu. Jedna bibliotekarka Univerziteta u Oxfordu priča da je kao dijete tako radila svake godine. Neka pisma nikad nisu stigla do neba: 1996. radnici su jedno pronašli zaglavljeno u dimnjaku jedne spavaće sobe, datirano 8. decembra 1911. Mala Mabel u njemu je tražila knjigu priča, album za razglednice, kutiju čokolade i zvečku za svoju mlađu sestru.

Između dva rata, u Oxfordu, djeca J. R. R. Tolkiena ostavljala su pisma pored kamina. Dvadeset godina dobijala su ilustrovane odgovore s potpisom Father Christmas, poslane sa Sjevernog pola, kasnije objavljene pod naslovom *The Father Christmas Letters*. Danas djeca radije pišu na dobro uhodanu poštansku adresu: Santa's Grotto, Reindeerland, XM4 5HQ. Možete mu pisati i preko naše stranice za pismo.

Uveče 24. decembra ostavlja mu se nešto za prigristi. Prema anketi koju je HelloFresh objavio u decembru 2025, 53 % domaćinstava koja nešto ostavljaju bira mince pie, oko 1,68 miliona domaćinstava dodaje čašicu alkohola, najčešće šerija, a 36 % ostavlja mrkvu za Rudolpha. Varijante iz drugih zemalja sakupljene su u našem članku o tome šta se ostavlja Djedu Mrazu.

Ko je izmislio božićne crackere?

Cracker je cijev od sjajnog papira, zatvorena na oba kraja poput bombone. Dvoje gostiju povuku je svako sa svoje strane, cijev se uz mali prasak podere, a onaj ko zadrži veću polovinu uzima sadržaj: papirnu krunu, šalu i mali predmet. Povlači se na početku božićnog ručka, a kruna ostaje na glavi sve do pudinga.

Njegov pretpostavljeni izumitelj je Tom Smith (1823-1869), poslastičar i slastičar koji četrdesetih godina 19. vijeka otvara radnju u ulici Goswell Road, u Clerkenwellu. Prema Muzeju Victoria and Albert, on u Parizu otkriva bombonu umotanu u papir uvijen na oba kraja i u nju stavlja malu ljubavnu poruku kako bi slatkiše prodavao i van sezone. Ideja o prasku navodno mu je došla od cjepanice koja je pucketala u kaminu. Oxfordski rječnik bilježi povlačenje crackera već 1847, a predaja tu godinu uzima kao godinu izuma.

Mehanizam je usavršen šezdesetih godina 19. vijeka: dvije papirne trake, jedna premazana srebrnim fulminatom, druga hrapava, koje trenjem praskaju. Walter, Tomov sin, dodaje šešire od ukrasnog papira i traži male poklone po Evropi, Americi i Japanu. Smještena na trgu Finsbury Square, u londonskom Cityju, firma devedesetih godina 19. vijeka zapošljava oko 2.000 ljudi, uglavnom žena, koje sve lijepe i savijaju ručno.

Crackeri su pratili sve mode: jazz, Tutankamona, automobile, Charlieja Chaplina, radio. Marka i danas pravi luksuzne crackere za kraljevski dvor, čiji ukras i sadržaj ostaju tajna. Najveći cracker ikada napravljen bio je dug 63,1 metar: povučen je 20. decembra 2001. u jednoj školi u Cheshamu, u grofoviji Buckinghamshire.

Zašto Britanci 25. decembra u 15 sati slušaju kralja?

Vladarova božićna poruka rođena je iz ideje BBC-ja. Njegov direktor, John Reith, prvi put je predlaže 1922; kralj George V odbija. Deset godina kasnije pristaje. Na Božić 1932. govori na radiju iz male radne sobe u Sandringhamu, svojoj rezidenciji u Norfolku, kako bi otvorio radijski servis Imperije, preteču BBC World Servicea. Tekst se pripisuje Rudyardu Kiplingu. Obraćanje traje dva i po minuta i dopire do oko 20 miliona slušalaca.

Obraćanje nije odmah postalo redovno: poruke nije bilo 1936. ni 1938. Rat ga ustaljuje, govorom Georgea VI 1939. Elizabeta II izgovara svoju prvu poruku 1952, takođe iz Sandringhama, deset mjeseci nakon očeve smrti. Godine 1957. poruka se prvi put emituje na televiziji, uživo. Od 1960. snima se unaprijed kako bi se mogla poslati u zemlje Commonwealtha.

Od rata je samo jedna godina ostala bez poruke: 1969, kada je obraćanje ustupilo mjesto reprizi dokumentarca *Royal Family*. Godine 2003. snimanje se prvi put odvija potpuno na otvorenom, u kasarni Combermere u Windsoru. Kralj Charles III snima svoju prvu poruku u decembru 2022, tri mjeseca nakon majčine smrti, u kapeli Svetog Đorđa u Windsoru. Ona postaje najgledanije kraljevsko božićno obraćanje ikada izmjereno. Poruka se svake godine emituje u 15 sati po londonskom vremenu, u mnogim porodicama između glavnog jela i deserta.

Ko je donio jelku i božićnu čestitku u Englesku?

Jelka se često pripisuje princu Albertu, njemačkom suprugu kraljice Viktorije. On ju je ponajviše popularisao. Prema English Heritageu, prva poznata jelka u Engleskoj bila je ona kraljice Charlotte, njemačke supruge Georgea III, postavljena u Queen's Lodgeu u Windsoru u decembru 1800. Albert u decembru 1840. donosi nekoliko smrča iz Coburga. Ali sve mijenja jedna gravura: 1848. *Illustrated London News* prikazuje kraljevsku porodicu oko drveta okićenog ukrasima. Godine 1853. pojavljuju se prve reklame za ukrase za jelku, a oko 1860. drvo je veoma rašireno u srednjoj klasi.

Čestitka je rođena iste decenije, u Londonu. Godine 1843. Henry Cole, budući prvi direktor Muzeja Victoria and Albert, traži od svog prijatelja, slikara Johna Callcotta Horsleyja, da nacrta čestitku. Njegov dnevnik bilježi da je crtež dobio 17. decembra. Štampa se hiljadu primjeraka, po šiling komad, što je za to vrijeme bila visoka cijena, a poduhvat se smatra komercijalnim neuspjehom. Jedan od tih prvih primjeraka prodan je na aukciji 2013. za 22.000 funti.

Najpoznatija jelka u zemlji dolazi iz Norveške. Od 1947. Norveška svake godine Londončanima poklanja smrču kao zahvalnost Ujedinjenom Kraljevstvu za podršku tokom Drugog svjetskog rata. Drvo, staro 50 do 60 godina i visoko više od 20 metara, bira se u šumama oko Osla, gdje ga šumari zovu „kraljica šume“. Brodom prelazi Sjeverno more, uspravlja se na Trafalgar Squareu s okomitim lampicama na norveški način, a horovi pod njim pjevaju cijeli decembar. Rastavlja se neposredno pred dvanaestu noć i potom melje u malč.

Mince pies i Christmas pudding: šta Britanci jedu za Božić?

Mince pie je mala zatvorena pitica punjena *mincemeatom*: suhim grožđem, ušećerenom korom, jabukama, začinima i lojem. Riječ znači „mljeveno meso“, i to je u njoj nekada i bilo. Kuharica iz 1390, *The Forme of Cury*, donosi recept za „tartes of flesshe“ sa mljevenom svinjetinom, smokvama, grožđicama i začinima. Godine 1615. Gervase Markham objavljuje „minc't pies“ s ovčetinom i bubrežnim lojem, pečene u debeloj kori zvanoj *coffyn*. Meso je postepeno nestalo, a začini su ostali.

Uporna legenda kaže da je Oliver Cromwell zabranio mince pies. U stvari, uredba iz 1647. ukida vjerske praznike, uključujući Božić, ali ne zabranjuje nijednu hranu; historičarka kulinarstva Sam Bilton govori o mitu. Druga tradicija savjetuje da se pojede po jedna svakog od dvanaest dana Božića, jer svaka pitica obećava mjesec sreće u narednoj godini. Britanci su ih 2025. pojeli oko 175 miliona.

Christmas pudding potiče od *plum pottagea*, kaše od mesa i suhog voća koja je u 18. vijeku postala slatka. Kuhani kolač od brašna, voća, loja, šećera i začina, ukrašen grančicom božikovine, jasno se pojavljuje tridesetih godina 19. vijeka. Charles Dickens ga 1843. u *Božićnoj priči* flambira konjakom, a Eliza Acton ga je prva, 1845, u jednoj kuharici nazvala „Christmas pudding“. To da sadrži trinaest sastojaka, za Hrista i njegovih dvanaest apostola, legenda je koju ništa ne potvrđuje.

Priprema se sedmicama unaprijed, na *Stir-up Sunday*, peta nedjelja prije Božića. Ime dolazi od molitve tog dana u anglikanskom molitveniku, koja počinje riječima „Stir up“, „probudi“; viktorijansko doba pretvorilo ga je u dan kada cijela porodica miješa tijesto. U njega se stavljao mali srebrni novčić, threepence ili sixpence, koji je onome ko ga pronađe obećavao bogatstvo. Za verziju koju možete praviti s djecom pogledajte naše recepte.

Zašto se 26. decembar zove Boxing Day?

Boxing Day nema nikakve veze s boksom. Ime dolazi od *Christmas boxa*, kutije ili novogodišnjeg dara potvrđenog još u 17. vijeku: prvog radnog dana nakon Božića trgovci i radnici obilazili su svoje mušterije da prime napojnicu kao zahvalnost za proteklu godinu. Samuel Pepys o tome piše u svom dnevniku 19. decembra 1663. U velikim kućama posluga, koja je služila 25. decembra, sutradan je dobijala kutiju s poklonima ili ostacima hrane i slobodan dan da posjeti porodicu.

Drugo objašnjenje vodi do crkvene kutije za milostinju za siromašne, koja se ponekad otvarala i dijelila 26. decembra, na dan svetog Stjepana. U Irskoj se, uostalom, prije kaže St Stephen's Day. Zakon o bankovnim praznicima iz 1871. čini 26. decembar neradnim danom u Ujedinjenom Kraljevstvu, osim u Škotskoj. Danas je to dan fudbala, s punim programom utakmica koje se tradicionalno igraju protiv susjeda kako bi se smanjila putovanja, i dan sniženja: 2009. je čak 12 miliona Britanaca tog dana otišlo u kupovinu.

A Škotska?

Škotska je dugo držala Božić na distanci. Škotski parlament 1640. proglašava slavljenje Yulea nezakonitim. Zabrana je ukinuta 1712, ali prezbiterijanska crkva i dalje ne odobrava praznik, pa Božić tamo postaje neradni dan tek 1958. Škoti su zato svoja slavlja prenijeli na Staru godinu i dva naredna dana, što objašnjava važnost Hogmanayja, njihove Nove godine.

1. 1640Škotski parlament zabranjuje slavljenje Yulea.
2. 1843Henry Cole daje odštampati prvu božićnu čestitku.
3. 1847Prvi poznati spomen crackera koji se povlače za stolom.
4. 1848Illustrated London News objavljuje jelku kraljevske porodice.
5. 1871Boxing Day postaje neradni dan.
6. 1932George V izgovara prvu kraljevsku božićnu poruku.
7. 1947Prva jelka koju je Norveška poklonila Trafalgar Squareu.
8. 1958Božić postaje neradni dan u Škotskoj.