Otkad Djed Božićnjak ima saonice? Povijest jednog letećeg vozila

Kako je sveti Nikola putovao prije saonica?

Europskom svetom Nikoli sobovi nikada nisu trebali. Nije živio blizu polarnog kruga. U Lorraini ga novine iz 1898., 1914. i 1921., sačuvane na Gallici, prikazuju kako jaše magarca, magaricu ili tovara, a Zaklada Napoléon opisuje sveca koji se svake godine vraća „u društvu magarca koji se savija pod slatkišima“.

U Nizozemskoj Sinterklaas stiže brodom, a zatim putuje na konju. Djeca u cipele stavljaju mrkvu ili sijeno za njegova konja. U oba slučaja putnik ostaje na tlu, ili gotovo na tlu: ide od kuće do kuće brzinom tovarne životinje.

Prvi sveti Nikola koji leti jest američki, i nema saonice. Washington Irving objavljuje svoju Povijest New Yorka 1809., a u drugom izdanju, 1812., dodaje san: jedan nizozemski doseljenik vidi kako svetac dolazi „iznad krošanja drveća“, u istim kolima u kojima svake godine donosi darove djeci. Svetac pripali lulu, stavi prst uz nos, vrati se u kola i ponovno odleti iznad drveća.

Zapamtite taj prst uz nos: vidjet ćemo ga ponovno jedanaest godina kasnije, u trenutku kada se Djed Božićnjak penje kroz dimnjak. Za cijelu priču o magarcu iz Lorraine i nizozemskom konju pročitajte Tko je bio sveti Nikola?.

Koje je godine Djed Božićnjak dobio saonice?

Odgovor stane u jedan datum: 1821. Te godine njujorški izdavač William B. Gilley objavljuje knjižicu naslovljenu The Children’s Friend, „novogodišnji dar za mališane od pet do dvanaest godina“. Pjesma u njoj, bez potpisa, zove se „Old Santeclaus with Much Delight“. Njezinih osam grafika u boji prva je uporaba litografije u Sjedinjenim Američkim Državama.

Posjetitelj, nazvan Santeclaus, svake Badnje večeri dolazi „sa sjevera“. Vozi saonice koje vuče jedan jedini sob i koje jure iznad dimnjaka. Jedna ga grafika prikazuje na krovu. To je prva poznata publikacija koja spominje i prikazuje saonice i soba Djeda Božićnjaka, a, kako ističe St. Nicholas Center, posjet se sada odvija 24. prosinca, a ne više 6.

Zašto saonice? Knjižica to ne objašnjava, i nijedan dokument iz tog doba ne govori nam što je o tome mislio njezin nepotpisani autor. Znamo samo da su u 19. stoljeću, na sjeveroistoku Sjedinjenih Država, konjske saonice bile dio zime, toliko da su imale svoje utrke i svoje pjesme, kako ćemo vidjeti niže. Pitanje soba obrađeno je u članku Odakle dolaze sobovi Djeda Božićnjaka?.

1. 1812U drugom izdanju knjige Washingtona Irvinga sveti Nikola leti iznad drveća u kolima.
2. 1821Prve saonice, koje vuče jedan jedini sob, u knjižici The Children’s Friend.
3. 1823Pjesma „A Visit from St. Nicholas“: minijaturne saonice i osam sobova s imenima.
4. 1863Thomas Nast crta saonice na naslovnici časopisa Harper’s Weekly.
5. 1939Rudolph, sob crvenog nosa, vodi saonice kroz maglu.

Tko je natjerao saonice Djeda Božićnjaka da polete?

Dana 23. prosinca 1823. Troy Sentinel bez potpisa objavljuje „Account of a Visit from St. Nicholas“. Pjesma se 1837. pripisuje Clementu Clarkeu Mooreu, koji je 1844. svojata u zbirci Poems; neki istraživači pripisuju je Henryju Livingstonu Jr. Pripovjedač, probuđen bukom na travnjaku, otvara prozor i ugleda „minijaturne saonice i osam sićušnih sobova“, koje vodi „mali stari kočijaš, tako živahan i brz“.

Pjesma dodaje ono što je knjižici iz 1821. nedostajalo: sam let. Sobovi se uzdižu prema krovu poput suhog lišća koje podiže orkan, sa „saonicama punim igračaka“. Kada posao bude gotov, posjetitelj stavi prst uz nos, kao kod Irvinga, popne se kroz dimnjak, skoči u saonice i zazviždi svojoj zaprezi. Svi odlete „kao paperje čička“.

Riječ „minijaturne“ je važna. Godine 1823. saonice su male jer je i Djed Božićnjak malen: pjesma ga opisuje kao „starog vilenjaka“ dovoljno sitnog da prođe kroz dimnjak. Rast će s ilustracijama, a s njim i njegove saonice. Osam imena iz zaprege i njihove inačice opisani su u članku Kako se zovu sobovi Djeda Božićnjaka?.

Zašto su saonice i praporci postali božićne pjesme?

U 19. stoljeću, u Novoj Engleskoj, konjske saonice služe za prijevoz, ali i za utrke. U rujnu 1857. u Bostonu izdavač Oliver Ditson objavljuje „The One Horse Open Sleigh“, pjesmu Jamesa Lorda Pierponta. Stare lokalne povijesti Medforda, u Massachusettsu, kažu da je nadahnuta gradskim utrkama saonica. O Božiću uopće ne govori.

S Božićem se povezuje tek u 1860-ima i 1870-ima, pod naslovom pod kojim je danas poznajemo: „Jingle Bells“. Konjski praporci postaju praporci zaprege Djeda Božićnjaka. Dana 16. prosinca 1965. astronauti letjelice Gemini 6, Wally Schirra i Tom Stafford, sviraju je iz svoje kapsule u orbiti, jedan na usnoj harmonici, drugi praporcima za saonice.

Godine 1864. u New Parisu, u Ohiju, Benjamin Hanby piše „Up on the Housetop“. Stručnjak William Studwell predstavlja je kao prvu božićnu pjesmu posvećenu ponajprije Djedu Božićnjaku. U njoj se sobovi zaustavljaju na krovu dok se njihov gospodar spušta s igračkama, prizor koji je Hanby vjerojatno posudio iz pjesme iz 1823. Ako želite pjevati još, posjetite našu stranicu božićnih pjesama.

Kako su saonice ušle u slike?

Dana 3. siječnja 1863., usred Američkoga građanskog rata, naslovnica časopisa Harper’s Weekly prikazuje prvog Djeda Božićnjaka Thomasa Nasta. Homestead Museum u Kaliforniji opisuje je ovako: Djed Božićnjak sjedi straga u svojim saonicama, sobovi strpljivo čekaju ispod luka na kojem piše „Welcome Santa Claus“, pokraj velike američke zastave. Dijeli darove vojnicima Unije.

Massachusetts Historical Society broji 33 slike Djeda Božićnjaka koje je Nast nacrtao za Harper’s Weekly između 1863. i 1886. Časopis se tiskao crno-bijelo: čitatelji su boju saonica zamišljali kao i boju kaputa.

Zaprega zatim prelazi Atlantik. Prema Kongresnoj knjižnici, mitologija saonica i letećih sobova stiže u Veliku Britaniju 1860-ih, a Father Christmas je preuzima stapajući se sa Santa Clausom 1870-ih. Godine 1889. pjesnikinja Katharine Lee Bates čak daje gospođi Božićnjak da zatraži mjesto u saonicama, priču koju pripovijedamo u članku Ima li Djed Božićnjak ženu?.

Saonice imaju i svoje pisce. Od 1920. do 1943. J. R. R. Tolkien svake godine piše svojoj djeci pisma potpisana s Father Christmas. U njima opisuje Djeda Božićnjaka koji darove donosi kroz dimnjak, sa saonicama koje vuku leteći sobovi.

Saonice u 20. stoljeću: Rudolph, radari i dječja pitanja

U 20. stoljeću saonice dobivaju putnike i suvozače. Godine 1902. L. Frank Baum, autor Čarobnjaka iz Oza, objavljuje The Life and Adventures of Santa Claus i upreže deset sobova, među njima Flossie i Glossie. Godine 1939. Robert L. May za robne kuće Montgomery Ward piše priču o Rudolphu: jedne maglovite večeri Djed Božićnjak stavlja na čelo zaprege soba svijetlećeg nosa da osvijetli put saonicama.

Saonice ulaze čak i u vojne arhive. Dana 24. prosinca 1948. američko ratno zrakoplovstvo objavljuje priopćenje o neidentificiranim saonicama koje vuče osam sobova, na visini od 14 000 stopa, smjer 180. Sedam godina kasnije, 1955., pogrešno otisnuta reklama daje djeci u Colorado Springsu broj centra protuzračne obrane: to je početak godišnjeg praćenja NORAD-a, o kojem pišemo u članku Kako Djed Božićnjak u jednoj noći dostavi sve darove?.

Djeca saonice shvaćaju vrlo ozbiljno. Godine 2015. psiholozi Andrew Shtulman i Rachel Yoo s Occidental Collegea ispitali su 47 djece u dobi od 3 do 9 godina. Njih 96 % kaže da Djed Božićnjak leti u saonicama koje vuku sobovi. To je ujedno podvig koji najslabije znaju objasniti: samo 12 od 47 djece predlaže neki mehanizam za taj let.

Ostali odgovaraju da saonice jednostavno lete. U selu smatramo da je to vrlo dobar odgovor. Navečer 24. prosinca njihovu putanju možete provjeriti na stranici Santa Tracker, a zapregu posjetiti na stranici sobova.