„Noć prije Božića“: povijest pjesme koja je ustalila Djeda Božićnjaka

Kako je pjesma stigla u novine iz Troyja?

Prema priči koju prenosi obitelj Moore i koju je preuzeo Columbia Magazine, sve počinje na Badnjak 1822., u velikoj kući na Manhattanu zvanoj Chelsea House. Clement Clarke Moore, profesor grčkoga i hebrejskoga, naglas čita pjesmu koju je napisao za svoje šestero djece. Nema nikakvu namjeru objaviti je.

Među bliskim prijateljima obitelji je Harriet Butler, prijateljica iz Troyja, gradića na obali Hudsona, sjeverno od New Yorka. Ona traži dopuštenje da prepiše tekst. Otprilike godinu dana poslije pjesma je u rukama Orvillea L. Holleyja, glavnog urednika Sentinela. Kojim točno putem? Izvori se razilaze. Pismo nakladnika Normana Tuttlea Mooreu iz 1844. navodi da ju je Holley dobio od gospođe Sackett, supruge Daniela Sacketta. Mjesni povjesničar iz Troyja Carl Johnson ostavlja otvorena oba traga, Harriet Butler ili Sarah Sackett.

Novine je objavljuju 23. prosinca 1823. pod naslovom „Account of a Visit from St. Nicholas“, bez potpisa. U Troyju ploča na adresi 225 River Street danas označava mjesto gdje su bili uredi novina. Holley sam čuva tajnu. Tek 20. siječnja 1829. aludira na autora, predstavljajući ga kao gospodina „s više zasluga kao učenjak i kao pisac nego mnogi drugi s glasnijim pretenzijama“.

Pjesma pak ne čeka svojeg autora. Druge je novine preuzimaju iz godine u godinu, često neposredno prije Božića. Kruži bez imena, poput narodne pjesme, a svaki čitatelj koji je izreže iz novina pridonosi tome da se u američkim domovima ustali jedna sasvim određena večer: noć 24. prosinca.

Tko je bio Clement Clarke Moore?

Clement Clarke Moore rodio se 1779., a umro 1863. Njegov otac, Benjamin Moore, bio je predsjednik Columbia Collegea i episkopalni biskup New Yorka. Sin završava Columbiju kao prvi u svojoj generaciji, objavljuje prvi hebrejski leksikon u Sjedinjenim Državama i četrdeset i četiri godine sjedi u upravnom vijeću sveučilišta. Godine 1822. upravo je imenovan profesorom grčke i hebrejske književnosti na General Theological Seminaryju.

Columbia Magazine opisuje obiteljsko imanje: tridesetak jutara na zapadu Manhattana, koje je njegov djed, rođen u Engleskoj, nazvao Chelsea. Trokatnica je stajala na mjestu današnje Zapadne 23. ulice i Devete avenije. Dio tog zemljišta danas je Clement Clarke Moore Park, na uglu Zapadne 22. ulice i Desete avenije.

Moore je pričao da ga je nadahnuo „debeljuškasti, rumeni Nizozemac“ iz susjedstva, možda njegov vrtlar. Poznavao je i Washingtona Irvinga, čija Povijest New Yorka, objavljena 1809. i ponovno izdana 1821., opisuje nizozemskoga svetog Nikolu s lulom. Mali čovjek iz pjesme, s lulom stisnutom među zubima i trbuhom koji se trese, mnogo duguje tom portretu.

Zašto je pjesmu potpisao tek 1844.?

Mooreovo se ime prvi put pojavljuje 1837. Te godine Charles Fenno Hoffman kod nakladnika Georgea Dearborna objavljuje The New-York Book of Poetry, a pjesma se u njoj nalazi, na stranicama 217 do 219, pod imenom „Clement C. Moore“. Moore je sam uvrštava u svoju zbirku Poems tek 1844., kod nakladnika Bartlett and Welford. U pismu iz iste godine objašnjava: napisao je taj tekst „ne da bude objavljen, nego da zabavi moju djecu“, i traži autorsko pravo na nj, „ma koliko malena bila vrijednost tog prava“. Profesor bogoslovije koji je objavljivao učena djela očito nije želio biti poznat ponajprije po jednoj brojalici.

Tko je zapravo napisao „Noć prije Božića“?

Druga obitelj već više od sto pedeset godina tvrdi da je pjesma djelo njezina pretka. Henry Livingston Jr. rodio se 13. listopada 1748. u Poughkeepsieju, na Hudsonu, i ondje umro 29. veljače 1828. Kao bojnik u američkom pohodu na Kanadu 1775., poslije postaje zemljoradnik i piše lake stihove, objavljene bez potpisa ili samo s inicijalom „R.“ u listovima New York Magazine i Poughkeepsie Journal. Pjesmu nikad ne svojata, a nijedno poznato izdanje ne nosi njegovo ime.

Livingstonov spis počiva na sjećanjima. Njegovi sinovi Charles i Edwin, kao i susjeda imenom Eliza, poslije su pričali da im je otac pjesmu čitao kao svoju već 1807. Obitelj kaže da je posjedovala išaran rukopis njegovom rukom. Navodno je nestao u požaru jedne kuće u Wisconsinu.

1. 1807Prema sjećanjima njegove djece, Henry Livingston Jr. čita pjesmu u obitelji.
2. 1823Sentinel iz Troyja 23. prosinca objavljuje pjesmu bez imena autora.
3. 1828Livingston umire. Njegovi sinovi kažu da su u njegovu radnom stolu pronašli novinski isječak i išaran nacrt.
4. 1837Charles Fenno Hoffman pjesmu pripisuje Clementu C. Mooreu u knjizi The New-York Book of Poetry.
5. 1844Moore objavljuje pjesmu u svojoj zbirci Poems.
6. 1859Obitelj Livingston otkriva Mooreovo svojatanje. Edwin kaže da je rukopis izgubio u požaru.
7. 1899Unuk Sidneyja Livingstona objavljuje prvo javno svojatanje u svojim novinama na Long Islandu.
8. 1920Christian Science Monitor 4. kolovoza posvećuje članak Livingstonovoj tezi.

Godine 1999. Mary Van Deusen, Livingstonova potomkinja, obraća se Donaldu Fosteru, profesoru engleskoga na Vassar Collegeu i stručnjaku za utvrđivanje autorstva anonimnih tekstova. Njegova knjiga Author Unknown, objavljena kod Henry Holta 2000., zaključuje u korist Livingstona. Njegovi argumenti: anapestni metar, u tri dobe, kojim se Livingston često služio, neuobičajena upotreba riječi „all“, nizozemska imena sobova koja bi pristajala čovjeku nizozemskog podrijetla, te Moore za kojeg se govorilo da mrzi duhan i koji nikad ne bi stavio lulu u usta svojem junaku.

Odgovor ne izostaje. Povjesničar Stephen Nissenbaum, autor knjige The Battle for Christmas, 2001. zaključuje da je autor ipak Moore: „Vjerujem da je to on.“ Pjesmu smješta u krug Johna Pintarda i uglednih Njujorčana koji su si tada izmišljali nizozemsku prošlost. Trgovac rukopisima Seth Kaller i istraživač Scott Norsworthy također objavljuju detaljna pobijanja.

Godine 2016. MacDonald P. Jackson, bivši profesor Sveučilišta u Aucklandu na Novom Zelandu, kod nakladnika McFarland objavljuje studiju kvantitativne stilistike. Njegovi testovi poznate Mooreove pjesme svrstavaju na Mooreovu stranu, a božićnu pjesmu „dosljedno bliže“ Livingstonovim stihovima. Godine 2023. Tom A. Jerman dolazi do suprotnog zaključka: od sedamnaest testova provedenih programom za utvrđivanje autorstva, šesnaest upućuje na Moorea. Rasprava ostaje otvorena, a svaki tabor ima svoje brojke.

Zašto su se sobovi zvali Dunder i Blixem?

U Sentinelu iz 1823. osam sobova dozvano je ovim redom: Dasher, Dancer, Prancer, Vixen, Comet, Cupid, Dunder i Blixem. Posljednja dva imena nisu engleska. „Donder en Blixem“ na nizozemskom znači „grom i munja“, uobičajen uzvik u nizozemskim obiteljima savezne države New York.

Imena se potom mijenjaju. Prema jednoj pretpostavci koju prenosi Mental Floss, Blixem je postao Blixen da bi se rimovao s Vixen, a zatim Blitzen pod Mooreovim perom 1844. U prijepisima koje je Moore pred kraj života izradio rukom stoji „Donder and Blitzen“. Antologija Edmunda Clarencea Stedmana, An American Anthology, 1900. također zadržava taj oblik. Početkom 20. stoljeća Donder često postaje Donner.

Tih osam sobova nisu bili prvi. Dvije godine ranije, 1821., jedna je njujorška knjižica već prikazivala jednog jedinog soba kako vuče saonice „Sante Clausa“. Pjesma iz 1823. dodaje ih još sedam i svakome daje ime. To rodoslovlje pripovijedamo u članku odakle dolaze sobovi Djeda Božićnjaka, a cijelu zapregu, sa svim imenima, u članku kako se zovu sobovi Djeda Božićnjaka.

Što je pjesma promijenila u povijesti Djeda Božićnjaka?

Prije 1823. njujorški posjetitelj nije imao stalan datum. Sveti Nikola pak tradicionalno je dolazio 6. prosinca, na svoj blagdan. Knjižica iz 1821. već je spominjala Badnjak. Pjesma, već svojim prvim stihom, urezuje taj datum u pamćenje svih koji je nauče napamet: „’Twas the night before Christmas“.

Tekst uvodi i točan slijed događaja, gotovo popis kretnji, koji se otada jedva promijenio. Pročitajte je ponovno i pronaći ćete:

• čarape „pažljivo obješene uz kamin“, u nadi da će doći;
• usnulu djecu koja sanjaju bombone i roditelje koji su upravo legli;
• minijaturne saonice i osam sićušnih sobova koji se spuštaju na krov;
• silazak kroz dimnjak, u jednom skoku;
• vreću igračaka, čarape napunjene u tišini, prst stavljen uz nos za povratak gore;
• odlazak kroz zrak i želju upućenu svima prije nego što nestane.

Ulazak kroz dimnjak zaslužuje vlastiti spis, s korijenima u vjerovanjima vezanima uz ognjište: otvorili smo ga u članku zašto Djed Božićnjak dolazi kroz dimnjak. Pjesma je pridonijela i tome da pripovjedač postane budni roditelj, svjedok prizora koji djeca nikad ne vide. To je i dalje gledište većine božićnih priča.

Naposljetku, ona crta sićušan lik. Posjetitelj iz 1823. jest „veseli stari vilenjak“, dovoljno malen da stane u minijaturne saonice. Trebat će grafike Thomasa Nasta, od 1863., da mu daju ljudsku veličinu. O tome govorimo u članku Je li Djed Božićnjak vilenjak? Istraga o jednoj riječi iz 1823., koji jedan dio posvećuje tom pitanju vilenjaka.

Kako je pjesma postala badnjački obred?

Uspjeh dolazi preko slike. Godine 1855. Mooreova kći Mary C. Ogden crta Chelsea House za jedno ilustrirano izdanje. Oko 1862. njujorški nakladnik J. G. Gregory objavljuje verziju koju je ilustrirao F. O. C. Darley, a čiji primjerak Kongresna knjižnica čuva u svojoj zbirci rijetkih knjiga. Godine 1912. Jessie Willcox Smith potpisuje izdanje koje se i danas može slobodno čitati na Projektu Gutenberg. Godine 1931. na red dolazi Arthur Rackham, engleski ilustrator bajki.

Za vrijeme Velike depresije, 1934., umjetnik Helmuth F. Thoms izrađuje niz ilustracija pjesme u sklopu projekta Public Works Administrationa, savezne agencije za velike javne radove iz razdoblja New Deala.

Na Columbiji, Mooreovu sveučilištu, godišnja proslava Yule Log odavno uključuje čitanje pjesme. U milijunima obitelji prizor se ponavlja svakog 24. prosinca, često u vrijeme odlaska na spavanje. Neki roditelji nakon toga bace pogled na Santa Tracker da provjere dokle su stigle saonice.

Je li pjesma prevedena?

Jest, i više puta. Na francuskom kruži pod naslovima „Une visite de saint Nicolas“ ili „La Nuit avant Noël“, a njezin prvi stih postaje „C’était la nuit avant Noël“. Enciklopedija Wikipedija navodi dvadesetak verzija na drugim jezicima, od njemačkoga do japanskoga. Godine 2013. mlada skladateljica Alma Deutscher čak je napisala melodiju na izvorni tekst.

Gdje se mogu vidjeti rukopisi?

Moore je pred kraj života svoju pjesmu rukom prepisivao za prijatelje. Poznata su četiri autografska prijepisa. Tri su u muzejima, među njima u New-York Historical Society, učenom društvu koje je John Pintard osnovao 1804. Četvrti, potpisan 1860. i darovan jednom prijatelju, prodan je u prosincu 2006. za 280 000 dolara, posredstvom kuće Heritage Auctions, jednom direktoru medijske tvrtke koji je ostao anoniman.