Je li Djed Božićnjak vilenjak? Istraga o jednoj riječi iz 1823.

Zašto se kaže da je Djed Božićnjak vilenjak?

Sve počinje jednim stihom, ali ostatak pjesme ide u istom smjeru. Još prije nego što se pojavi riječ *elf*, pripovjedač probuđen usred noći vidi kako stižu „a miniature sleigh, and eight tiny reindeer“, minijaturne saonice i osam sićušnih sobova. Vozač je „a little old driver, so lively and quick“, mali starčić, živahan i hitar.

Portret koji slijedi prikazuje sitnu osobu. On je „dressed all in fur, from his head to his foot“, prekriven čađom i pepelom, i nalikuje torbaru koji otvara svoj zavežljaj. Ima „a little round belly“, mali okrugli trbuh, „droll little mouth“ izvijena poput luka, a među zubima drži kamiš lule. Pjesma gomila riječi *little*, *tiny* i *miniature*, kao da sve želi svesti na mjeru krova.

Zatim slijedi odlazak. Posjetitelj stavlja prst uz nos, kimne glavom i vraća se kroz dimnjak. Za starca obične veličine taj bi pothvat bio besmislen. Za vilenjaka je gotovo svakodnevan. Godine 2014. članak Sveučilišta Canisius iz Buffala ovako je sažeo Djeda Božićnjaka iz pjesme: „a little guy“, mali čovječuljak, koji se kroz dimnjake penje i spušta spretno poput duha.

Što je riječ „elf“ značila 1823.?

Engleska riječ *elf* potječe od staroengleskoga *ælf*. Ima rođake u svim germanskim jezicima: *álfr* u staronordijskom, *alp* u starovisokonjemačkom, gdje označava zloćudnog duha. Jezikoslovci je povezuju s korijenom koji znači „bijel“, onim iz latinskoga *albus*. Prvotni vilenjak možda je bio „bijeli“, „svijetli“. Njegov trag nalazimo u imenima poput Alfred, doslovno „vilenjački savjet“.

Ti prvi vilenjaci nisu bili mali. Godine 1590. u djelu *The Faerie Queene* Edmund Spenser još govori o bićima ljudske veličine. Preokret se događa u isto doba, u kazalištu. U *Snu ivanjske noći*, oko 1595., Shakespeare na pozornicu dovodi sićušne, lepršave vilenjake. Zajedno s pjesnikom Michaelom Draytonom na dva stoljeća ustaljuje predodžbu da je vilenjak, poput vile, džepno stvorenje.

Upravo je to značenje imao na umu autor iz 1823.: malo, živahno, pomalo nestašno biće iz drugoga svijeta. Jedanaest godina ranije, 1812., braća Grimm objavila su bajku *Postolar i patuljci*, u kojoj dvojica malih ljudi, *Wichtelmänner* iz njemačkog izvornika, svake noći potajno dovršavaju cipele siromašnog postolara. Kad im bračni par u znak zahvalnosti sašije odjeću, oni odlaze plešući i više se ne vraćaju. Malo biće koje noću radi da bi razveselilo druge, a da se ne pokaže: ta je slika lako mogla privući autora božićne pjesme.

A francuska riječ „lutin“?

Ona dolazi iz mnogo dalje. Prema rječniku Trésor de la langue française, *lutin* potječe od latinskoga *Neptunus*, boga mora koji je krajem antike postao poganski demon. Chrétien de Troyes oko 1176. piše *netun*, Wace piše *luitun*. Riječ se vjerojatno približila riječi *nuit*, noć, jer su ti duhovi izlazili noću, a zatim riječi *luitier*, boriti se. Du Bellay piše *lutin* 1558., a već od 1680. riječ označava i živahno, nestašno dijete. Prijevod *jolly old elf* kao „veseli stari lutin“ stoga je na francuskom pogođen.

Je li Djed Božićnjak bio malen i prije 1823.?

Dvije godine prije pjesme, 1821., njujorški tiskar William B. Gilley objavljuje malu džepnu knjižicu *The Children’s Friend*, novogodišnji dar djeci „od pet do dvanaest godina“. U njoj stoji *Old Santeclaus with Much Delight*, pjesma bez imena autora, ilustrirana s osam grafika u boji. To su prve objavljene slike Djeda Božićnjaka i prva upotreba litografije u Sjedinjenim Državama.

Taj Santeclaus dolazi na Badnjak, a ne više 6. prosinca, na dan svetoga Nikole. S jednim sobom vozi se iznad krovova i snježnih prostranstava, i već nosi crveno. Zadržava i jednu strožu crtu: neposlušnoj djeci ostavlja dugu crnu brezovu šibu. Knjižica ne navodi koliko je velik. Grafike ga pak prikazuju na krovovima, u mjerilu dimnjaka.

Još ranije, 1809., Washington Irving pretvorio je svetoga Nikolu u njujorški lik u svojoj *Povijesti New Yorka*. Sveučilište Canisius naglašava: Irvingov Nikola još nije veseli stari vilenjak kakvog poznajemo. Cijelu priču o tom prijelazu od biskupa do njujorškog lika pročitajte u članku prava priča o Djedu Božićnjaku.

Kako je Djed Božićnjak narastao?

Glavni krivac zove se Thomas Nast. U Sjedinjene Države stigao je oko šeste godine, 1846., a za vrijeme Američkoga građanskog rata crta za *Harper’s Weekly*. Na naslovnici od 3. siječnja 1863. njegov prvi Djed Božićnjak dijeli darove u logoru vojske Unije, u jakni sa zvjezdicama i prugastim hlačama. Između 1863. i 1886. Nast u časopisu objavljuje 33 božićne slike.

Crtež za crtežom, ustaljuje lik. Prema Sveučilištu Canisius, Nast pretvara Djeda Božićnjaka iz Mooreova „veselog starog vilenjaka“, malog čovječuljka, u dobroćudnog diva bijele brade, i crta ga većim od stvarne veličine jer ga takvoga očekujemo. Godine 1866. prikazuje ga u radionici kako izrađuje konjiće za ljuljanje i šije haljinice za lutke, s knjigom o ponašanju djece nadohvat ruke.

1. 1821*The Children’s Friend*: prve grafike Santeclausa, na krovovima, sa sobom.
2. 1823Pjesma iz Troyja opisuje ga kao „jolly old elf“ s minijaturnim saonicama.
3. 1863Prvi Djed Božićnjak Thomasa Nasta na naslovnici *Harper’s Weeklyja*.
4. 1866Nast ga prikazuje u radionici, okruženog igračkama.
5. 1881„Merry Old Santa Claus“, Nastov portret koji je ostao najslavniji.

Umjetnički muzej Delawarea, koji čuva zbirku Nastovih radova, pripisuje mu i prva spominjanja Djeda Božićnjaka koji živi na Sjevernom polu i vodi radionicu. Čovjek koji upravlja tvornicom igračaka za cijeli svijet teško bi stao u minijaturne saonice. Vilenjak iz 1823. nestao je sa slika, kako pripovijeda naš članak koliko je star Djed Božićnjak.

Nisse i tomte: nordijski rođaci Djeda Božićnjaka

U Skandinaviji je srodstvo između Djeda Božićnjaka i malih bića još izravnije. Danski i norveški *nisse*, švedski *tomte* i finski *tonttu* kućni su duhovi iz narodne predaje. Žive ispod poda seoskog imanja, staje ili štagla, čuvaju životinje i pomažu u poslovima ako se prema njima ponašate pristojno. Uvrijeđeni, zbijaju zle šale.

Njihova se veličina razlikuje od priče do priče. Jedna švedska predaja govori o jednom lakatu, otprilike 60 centimetara, a jedan švedsko-američki izvor o 60 do 90 centimetara. Opisuju ih s crvenom kapicom i u odjeći od sive vune. Tradicionalni danski nisse golobrad je poput djeteta: brada je došla kasnije. Na Badnjak im se ostavlja zdjelica kaše, s maslacem, medom ili, u Norveškoj, *rømmegrøt*, kaša od vrhnja.

U 19. stoljeću ti čuvari imanja postaju donositelji darova. Već od 1840-ih danski umjetnici prikazuju nissea kako donosi božićne darove. U Švedskoj Jenny Nyström 1875. ilustrira za Viktora Rydberga *Doživljaje malog Vigga na Badnjak*, a zatim 1881. pjesmu *Tomten*. Nacionalni muzej u Stockholmu smatra je prvom švedskom umjetnicom koja je tradicionalnom Djedu Božićnjaku dala vlastiti karakter. Rodio se *jultomte*, božićni tomte.

I samo ime pripovijeda o tom susretu. Prema jednoj pretpostavci *nisse* dolazi od imena Niels, danskog oblika imena Nikola, što bi ga činilo malim rođakom svetoga Nikole. Riječ *tomte* pak dolazi od *tomt*, zemljišta na kojem se gradi kuća. Kako se Djed Božićnjak zove u svakoj sjevernoj zemlji, pročitajte u članku imena Djeda Božićnjaka diljem svijeta.

Odakle dolaze vilenjaci iz radionice?

Ako je Djed Božićnjak narastao, tko je preuzeo ulogu vilenjaka? Cijela ekipa. Često se čita da je Louisa May Alcott, buduća autorica *Malih žena*, prva pisala o božićnim vilenjacima, u zbirci naslovljenoj *Christmas Elves* napisanoj oko 1855. Library of America poziva na oprez: Alcott je imala dvadeset i tri godine, zbirka nikad nije objavljena, a rukopis je izgubljen ili uništen. Nitko ne zna kako su izgledali njezini vilenjaci.

Prva široko raširena slika bolje je dokumentirana. Godine 1873. božićna naslovnica *Godey’s Lady’s Booka*, ženskog časopisa iz Philadelphije, prikazuje Djeda Božićnjaka okruženog igračkama i vilenjacima, uz natpis: „Evo predodžbe o pripremama koje se čine kako bi djeca za Božić dobila svoje igračke.“ Godine 1876. Austin Thompson objavljuje *The House of Santa Claus*, bajkovitu predstavu za nedjeljne škole, koja preuzima tu zamisao.

• 1932.: Walt Disney objavljuje kratki film *Santa’s Workshop*, u kojem Djed Božićnjak i njegovi vilenjaci pripremaju turneju.
• 1964.: *Rudolph, crvenonosi sob*, lutkarska animacija sličicu po sličicu, vilenjacima daje istaknutu ulogu.
• 1985.: *Santa Claus: The Movie* prikazuje ih kao ceh obrtnika koji igračke izrađuju ručno.
• 1994.: u filmu *The Santa Clause* vilenjake glume djeca i tinejdžeri.

Otada je podjela uloga stalna: Djed Božićnjak ljudske veličine, a oko njega vilenjaci koji izrađuju, pakiraju i paze na sobove. Naši vilenjaci imaju svoju stranicu, a njihov je posao detaljno opisan u članku tko su vilenjaci Djeda Božićnjaka.

Čovjek kojeg su odgojila čarobna bića

Nekoliko je priča na svoj način presjeklo pitanje: Djed Božićnjak nije vilenjak, ali je odrastao među njima. Prvu potpisuje L. Frank Baum, autor *Čarobnjaka iz Oza*. U knjizi *The Life and Adventures of Santa Claus*, objavljenoj 1902. s ilustracijama Mary Cowles Clark, dijete u šumi Burzee pronalazi Ak, „glavni šumar svijeta“. Nimfa Necile posvaja ga i daje mu ime Neclaus, kojemu je Claus skraćeni oblik.

Baum ističe jedno: Claus je smrtan, raste dan za danom među besmrtnicima. Tekst čak navodi da „nikad nije bio osobito visok čovjek“. Rylovi, čuvari cvijeća, daju mu svoje boje da oboji igračke. Knookovi, čuvari životinja, napokon dopuštaju da mu saonice vuku dva jelena, Glossie i Flossie, ali samo na Badnjak. Kad ostari, Ak predlaže besmrtnicima da mu daruju Plašt besmrtnosti. Glasovanje je povoljno i plašt otada čini dio njegova bića.

Isti obrazac vraća se na televiziju 1970.: u filmu *Santa Claus Is Comin’ to Town* studija Rankin/Bass malog Krisa prihvaćaju Kringleovi, obitelj vilenjaka koji izrađuju igračke. Godine 2003. film *Vilenjak* (*Elf*) Jona Favreaua okreće situaciju. Beba iz sirotišta uvuče se u vreću Djeda Božićnjaka, stigne na Sjeverni pol i odrasta među vilenjacima, a posvoji je Tata Vilenjak, kojeg glumi Bob Newhart. Buddy, kojeg glumi Will Ferrell, sve do odrasle dobi misli da je vilenjak. Snimanje se oslanjalo na prisilnu perspektivu umjesto na digitalne efekte, kako bi pokraj njih izgledao golem.