Božić u Ujedinjenom Kraljevstvu: Father Christmas, crackeri, kraljev govor i Boxing Day

Father Christmas ili Santa: tko posjećuje britansku djecu?

Britanska djeca bez razlike govore Father Christmas i Santa. Prvi je stari engleski lik, više utjelovljenje blagdana nego donositelj darova, kojega je Ben Jonson već 1616. izveo na pozornicu. Drugi je iz Amerike stigao sa saonicama i sobovima 1860-ih, a 1870-ih su se njih dvojica stopila u jednoga. Prijelaz sa zelenog ogrtača na crveno odijelo ispričan je u našem članku o odijelu Djeda Božićnjaka.

Dugo pismo nije išlo poštom, nego u kamin. Stavljalo se iznad plamena i propuh bi ga ponio uvis, prema Sjevernom polu. Jedna knjižničarka sa Sveučilišta u Oxfordu pripovijeda da je kao dijete tako činila svake godine. Neka pisma nikad nisu stigla do neba: 1996. radnici su u dimovodu jedne sobe pronašli zaglavljeno pismo datirano 8. prosinca 1911. Mala Mabel u njemu je tražila knjigu priča, album za razglednice, kutiju čokolade i zvečku za mlađu sestru.

Između dvaju ratova, u Oxfordu, djeca J. R. R. Tolkiena ostavljala su pisma kraj kamina. Dvadeset su godina primala ilustrirane odgovore s potpisom Father Christmas, poslane sa Sjevernog pola, koji su kasnije objavljeni pod naslovom *The Father Christmas Letters*. Danas djeca radije pišu na dobro uhodanu poštansku adresu: Santa's Grotto, Reindeerland, XM4 5HQ. Možete mu pisati i s naše stranice za pisma.

Navečer 24. prosinca ostavlja mu se nešto za okrijepu. Prema anketi koju je HelloFresh objavio u prosincu 2025., 53 % kućanstava koja nešto ostave odabere mince pie, oko 1,68 milijuna kućanstava doda čašicu alkohola, najčešće sherryja, a 36 % ostavi mrkvu za Rudolpha. Inačice iz drugih zemalja skupljene su u našem članku o tome što ostaviti Djedu Božićnjaku.

Tko je izumio božićne crackere?

Cracker je cijev od sjajnog papira, zatvorena na oba kraja poput bombona. Dvoje gostiju povuče svatko sa svoje strane, cijev se uz mali prasak rastrgne, a onaj kome ostane veća polovica dobiva sadržaj: papirnatu krunu, šalu i sitan predmet. Povlači se na početku božićnog objeda, a kruna ostaje na glavi sve do pudinga.

Njegovim se izumiteljem smatra Tom Smith (1823.-1869.), slastičar i pekar kolača koji 1840-ih otvara dućan u ulici Goswell Road, u Clerkenwellu. Prema muzeju Victoria and Albert, u Parizu otkriva bombon zamotan u papir uvijen na oba kraja i u njega stavlja ljubavnu poruku kako bi slatkiše prodavao i izvan sezone. Ideja o prasku navodno mu je došla od cjepanice koja je pucketala u kaminu. Oxfordski rječnik bilježi običaj povlačenja crackera već 1847., a predaja tu godinu pamti kao godinu izuma.

Mehanizam je usavršen 1860-ih: dvije papirnate trake, jedna premazana srebrnim fulminatom, druga hrapava, koje trenjem prasnu. Tomov sin Walter dodaje šarene papirnate šešire i traži sitne darove po Europi, Americi i Japanu. Tvrtka, smještena na trgu Finsbury Square u londonskom Cityju, 1890-ih zapošljava oko 2000 ljudi, mnogo žena, koje sve lijepe i savijaju ručno.

Crackeri su pratili sve mode: jazz, Tutankamona, automobile, Charlieja Chaplina, radio. Marka i danas izrađuje luksuzne crackere za kraljevski dvor, čiji ukras i sadržaj ostaju tajna. Najveći cracker ikad izrađen bio je dug 63,1 metar: povučen je 20. prosinca 2001. u jednoj školi u Cheshamu, u grofoviji Buckinghamshire.

Zašto Britanci 25. prosinca u 15 sati slušaju kralja?

Vladarova božićna poruka nastala je na zamisao BBC-ja. Njegov ravnatelj John Reith predlaže je prvi put 1922.; kralj Đuro V. odbija. Deset godina poslije pristaje. Na Božić 1932. govori na radiju iz male radne sobe u Sandringhamu, svojoj rezidenciji u Norfolku, kako bi otvorio radijsku službu Imperija, preteču BBC World Servicea. Tekst se pripisuje Rudyardu Kiplingu. Obraćanje traje dvije i pol minute i dopire do oko 20 milijuna slušatelja.

Obraćanje nije odmah postalo redovito: poruke nije bilo 1936. ni 1938. Ustalio ga je rat, govorom Đure VI. 1939. Elizabeta II. svoju prvu poruku izgovara 1952., također iz Sandringhama, deset mjeseci nakon očeve smrti. Godine 1957. poruka se prvi put prikazuje na televiziji, uživo. Od 1960. snima se unaprijed kako bi se mogla poslati u zemlje Commonwealtha.

Od rata samo je jedna godina prošla bez poruke: 1969., kada je obraćanje ustupilo mjesto reprizi dokumentarca *Royal Family*. Godine 2003. snimanje se prvi put odvija potpuno na otvorenom, u vojarni Combermere u Windsoru. Kralj Karlo III. snima svoju prvu poruku u prosincu 2022., tri mjeseca nakon majčine smrti, u kapeli svetog Jurja u Windsoru. To postaje najgledanije kraljevsko božićno obraćanje ikad izmjereno. Poruka se svake godine emitira u 15 sati po londonskom vremenu, u mnogim obiteljima između glavnog jela i deserta.

Tko je u Englesku donio bor i božićnu čestitku?

Bor se često pripisuje princu Albertu, njemačkom suprugu kraljice Viktorije. On ga je ponajprije proslavio. Prema English Heritageu, prvi poznati bor u Engleskoj bio je bor kraljice Charlotte, njemačke supruge Đure III., postavljen u Queen's Lodgeu u Windsoru u prosincu 1800. Albert u prosincu 1840. naručuje nekoliko smreka iz Coburga. No sve mijenja jedna gravura: 1848. *Illustrated London News* prikazuje kraljevsku obitelj oko stabla prepunog ukrasa. Godine 1853. pojavljuju se prvi oglasi za ukrase za bor, a oko 1860. stablo je vrlo rašireno u srednjem sloju.

Čestitka je nastala istoga desetljeća, u Londonu. Godine 1843. Henry Cole, budući prvi ravnatelj muzeja Victoria and Albert, zamoli prijatelja, slikara Johna Callcotta Horsleyja, da nacrta čestitku. U njegovu dnevniku stoji da je crtež primio 17. prosinca. Tiskano je tisuću primjeraka, po šiling komad, što je za ono doba bila visoka cijena, a pothvat se smatra trgovačkim neuspjehom. Jedan od tih prvih primjeraka prodan je na dražbi 2013. za 22 000 funti.

Najslavniji bor u zemlji dolazi iz Norveške. Od 1947. Norveška svake godine Londončanima daruje smreku kao zahvalu Ujedinjenom Kraljevstvu za potporu u Drugom svjetskom ratu. Stablo, staro 50 do 60 godina i visoko više od 20 metara, bira se u šumama oko Osla, gdje ga šumari zovu „kraljicom šume“. Brodom prelazi Sjeverno more, uzdiže se na Trafalgar Squareu s okomitim lampicama na norveški način, a pod njim cijeli prosinac pjevaju zborovi. Rastavlja se netom prije Dvanaeste noći, a zatim se usitni u malč.

Mince pies i Christmas pudding: što Britanci jedu za Božić?

Mince pie je mala zatvorena pita punjena *mincemeatom*: grožđicama, kandiranom korom, jabukama, začinima i lojem. Riječ znači „mljeveno meso“, i upravo je to nekoć sadržavala. Kuharica iz 1390., *The Forme of Cury*, donosi recept za „tartes of flesshe“ s mljevenom svinjetinom, smokvama, grožđicama i začinima. Godine 1615. Gervase Markham objavljuje „minc't pies“ s ovčetinom i bubrežnim lojem, pečene u debeloj kori zvanoj *coffyn*. Meso je postupno nestalo, a začini su ostali.

Uporna legenda kaže da je Oliver Cromwell zabranio mince pies. Zapravo je uredba iz 1647. ukinula vjerske blagdane, uključujući Božić, ali nije zabranila nijednu namirnicu; povjesničarka kulinarstva Sam Bilton to naziva mitom. Druga predaja savjetuje da se jede po jedna svakoga od dvanaest dana Božića, jer svaka pita obećava mjesec sreće u godini koja dolazi. Britanci su ih 2025. pojeli oko 175 milijuna.

Christmas pudding potječe od *plum pottagea*, kaše od mesa i suhog voća koja je u 18. stoljeću postala slatka. Kuhani kolač od brašna, voća, loja, šećera i začina, okrunjen božikovinom, jasno se pojavljuje 1830-ih. Charles Dickens u *A Christmas Carol* 1843. daje ga flambirati konjakom, a Eliza Acton prva ga je 1845. u jednoj kuharici nazvala „Christmas pudding“. Da sadrži trinaest sastojaka, za Krista i njegovih dvanaest apostola, legenda je koju ništa ne potvrđuje.

Priprema se tjednima unaprijed, na *Stir-up Sunday*, petu nedjelju prije Božića. Ime dolazi od molitve toga dana u anglikanskom molitveniku, koja počinje riječima „Stir up“, „probudi“; viktorijansko doba pretvorilo ga je u dan kada cijela obitelj miješa tijesto. U njega se stavljao mali srebrni novčić, threepence ili sixpence, koji je onome tko ga pronađe obećavao bogatstvo. Za inačicu koju možete pripremiti s djecom pogledajte naše recepte.

Zašto se 26. prosinca zove Boxing Day?

Boxing Day nema nikakve veze s boksom. Ime dolazi od *Christmas boxa*, kutije ili novogodišnjeg dara posvjedočenog već u 17. stoljeću: prvoga radnog dana nakon Božića trgovci i namještenici obilazili su svoje mušterije kako bi primili napojnicu kao zahvalu za proteklu godinu. Samuel Pepys o tome piše u dnevniku 19. prosinca 1663. U velikim kućama sluge, koje su služile 25. prosinca, sutradan su dobivale kutiju darova ili ostataka i slobodan dan za posjet obitelji.

Drugo objašnjenje upućuje na škrabicu za siromahe, crkvenu kutiju za milostinju, koja se ponekad otvarala i dijelila 26. prosinca, na dan svetog Stjepana. U Irskoj se, uostalom, radije govori St Stephen's Day. Zakon o bankovnim praznicima iz 1871. čini 26. prosinca neradnim danom u Ujedinjenom Kraljevstvu, osim u Škotskoj. Danas je to dan nogometa, s punim rasporedom utakmica koje se tradicionalno igraju protiv susjeda kako bi se smanjila putovanja, i dan sniženja: 2009. u kupovinu je toga dana otišlo do 12 milijuna Britanaca.

A Škotska?

Škotska je dugo držala Božić na distanci. Godine 1640. škotski parlament proglašava proslavu Yulea nezakonitom. Zabrana je ukinuta 1712., ali prezbiterijanska crkva i dalje ne odobrava blagdan, pa Božić ondje postaje neradni dan tek 1958. Škoti su stoga svoje veselje prenijeli na Silvestrovo i dva dana nakon njega, što objašnjava važnost Hogmanayja, njihove Nove godine.

1. 1640Škotski parlament zabranjuje proslavu Yulea.
2. 1843Henry Cole daje tiskati prvu božićnu čestitku.
3. 1847Prvi poznati spomen crackera koji se povlače za stolom.
4. 1848Illustrated London News objavljuje bor kraljevske obitelji.
5. 1871Boxing Day postaje neradni dan.
6. 1932Đuro V. izgovara prvu kraljevsku božićnu poruku.
7. 1947Prvi bor koji je Norveška darovala Trafalgar Squareu.
8. 1958Božić postaje neradni dan u Škotskoj.