Otkada Djed Mraz ima saonice? Historija jednog letećeg vozila

Kako je sveti Nikola putovao prije saonica?

Evropskom svetom Nikoli sobovi nikada nisu bili potrebni. Nije živio blizu polarnog kruga. U Loreni ga novine iz 1898., 1914. i 1921., sačuvane u biblioteci Gallica, prikazuju kako jaše magarca, magaricu ili mazgu, a Fondacija Napoléon opisuje sveca koji se svake godine vraća „u društvu magarca koji se savija pod slatkišima“.

U Nizozemskoj Sinterklaas stiže brodom, a onda obilazi na konju. Djeca u cipele stavljaju mrkvu ili sijeno za njegovog konja. U oba slučaja putnik ostaje na zemlji, ili gotovo na zemlji: ide od kuće do kuće brzinom tovarne životinje.

Prvi sveti Nikola koji leti je Amerikanac, i nema saonice. Washington Irving objavljuje svoju Historiju New Yorka 1809., a u drugom izdanju, 1812., dodaje san: jedan holandski doseljenik vidi sveca kako dolazi „preko krošnji drveća“, u istim kolima u kojima svake godine donosi poklone djeci. Svetac pripali lulu, stavi prst uz nos, popne se u kola i ode preko drveća.

Zapamtite taj prst uz nos: ponovo ćemo ga sresti jedanaest godina kasnije, u trenutku kada se Djed Mraz penje uz dimnjak. Za cijelu priču o lorenskom magarcu i holandskom konju pročitajte Ko je bio sveti Nikola?.

Koje je godine Djed Mraz dobio saonice?

Odgovor stane u jedan datum: 1821. Te godine njujorški izdavač William B. Gilley objavljuje knjižicu pod naslovom The Children’s Friend, „novogodišnji poklon za mališane od pet do dvanaest godina“. Anonimna pjesma u njoj zove se „Old Santeclaus with Much Delight“. Njenih osam grafika u boji prva je upotreba litografije u Sjedinjenim Američkim Državama.

Posjetilac, nazvan Santeclaus, stiže „sa Sjevera“ svakog Badnjeg dana. Vozi saonice koje vuče jedan jedini sob, a koje jure iznad dimnjaka. Jedna od grafika prikazuje ga na krovu. To je prva poznata publikacija koja spominje i prikazuje saonice i soba Djeda Mraza, a, kako naglašava St. Nicholas Center, posjeta se sada odvija 24. decembra, a ne više 6.

Zašto saonice? Knjižica to ne objašnjava, i nijedan dokument iz tog vremena ne govori šta je o tome mislio njen anonimni autor. Zna se samo da su u 19. stoljeću, na sjeveroistoku Sjedinjenih Američkih Država, konjske saonice bile dio zime, toliko da su imale svoje utrke i svoje pjesme, kao što ćemo vidjeti niže. Pitanjem soba bavi se članak Odakle dolaze sobovi Djeda Mraza?.

1. 1812U drugom izdanju knjige Washingtona Irvinga sveti Nikola leti iznad drveća u kolima.
2. 1821Prve saonice, koje vuče jedan jedini sob, u knjižici The Children’s Friend.
3. 1823Pjesma „A Visit from St. Nicholas“: minijaturne saonice i osam sobova s imenima.
4. 1863Thomas Nast crta saonice na naslovnici Harper’s Weeklyja.
5. 1939Rudolph, sob crvenog nosa, vodi saonice kroz maglu.

Ko je natjerao saonice Djeda Mraza da polete?

Dvadeset trećeg decembra 1823. Troy Sentinel bez potpisa objavljuje „Account of a Visit from St. Nicholas“. Pjesma se 1837. pripisuje Clementu Clarkeu Mooreu, koji je 1844. svojata u zbirci Poems; neki istraživači je pripisuju Henryju Livingstonu Jr. Pripovjedač, probuđen bukom na travnjaku, otvara prozor i ugleda „minijaturne saonice i osam sićušnih sobova“, koje vozi „mali stari kočijaš, tako živahan i brz“.

Pjesma dodaje ono što je knjižici iz 1821. nedostajalo: sam let. Sobovi se dižu prema krovu kao suho lišće koje podiže oluja, sa „saonicama punim igračaka“. Kada završi posao, posjetilac stavi prst uz nos, kao kod Irvinga, popne se uz dimnjak, uskoči u saonice i zviždukom pozove zapregu. Svi polete „kao paperje čička“.

Riječ „minijaturne“ je važna. Godine 1823. saonice su male zato što je i Djed Mraz malen: pjesma ga opisuje kao „starog vilenjaka“, dovoljno sitnog da prođe kroz dimnjak. Rast će s ilustracijama, a s njim i njegove saonice. Osam imena iz zaprege i njihove varijante opisani su u članku Kako se zovu sobovi Djeda Mraza?.

Zašto su saonice i praporci postali božićne pjesme?

U 19. stoljeću, u Novoj Engleskoj, konjske saonice služe za prijevoz, ali i za utrke. U septembru 1857. u Bostonu izdavač Oliver Ditson objavljuje „The One Horse Open Sleigh“, pjesmu Jamesa Lorda Pierponta. Stare lokalne historije Medforda u Massachusettsu kažu da je inspirisana gradskim utrkama saonica. O Božiću u njoj nema ni riječi.

S Božićem se povezuje tek šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća, pod naslovom pod kojim je danas znamo: „Jingle Bells“. Konjski praporci postaju praporci zaprege Djeda Mraza. Šesnaestog decembra 1965. astronauti Geminija 6, Wally Schirra i Tom Stafford, sviraju je iz svoje kapsule u orbiti, jedan na usnoj harmonici, drugi praporcima sa saonica.

Godine 1864. u mjestu New Paris u Ohiju Benjamin Hanby piše „Up on the Housetop“. Stručnjak William Studwell predstavlja je kao prvu božićnu pjesmu posvećenu prije svega Djedu Mrazu. U njoj se sobovi zaustavljaju na krovu dok njihov gospodar silazi s igračkama, a tu scenu Hanby je vjerovatno preuzeo iz pjesme iz 1823. Ako želite pjevati još, posjetite našu stranicu božićne pjesme.

Kako su saonice ušle u slike?

Trećeg januara 1863., usred Američkog građanskog rata, naslovnica Harper’s Weeklyja prikazuje prvog Djeda Mraza Thomasa Nasta. Homestead Museum u Kaliforniji opisuje je ovako: Djed Mraz sjedi pozadi u svojim saonicama, njegovi sobovi strpljivo čekaju ispod luka na kojem piše „Welcome Santa Claus“, pored velike američke zastave. Dijeli poklone vojnicima Unije.

Massachusetts Historical Society broji 33 slike Djeda Mraza koje je Nast nacrtao za Harper’s Weekly između 1863. i 1886. Magazin se štampao crno-bijelo: čitaoci su boju saonica zamišljali kao i boju kaputa.

Zaprega zatim prelazi Atlantik. Prema Kongresnoj biblioteci, mitologija saonica i letećih sobova stiže u Veliku Britaniju šezdesetih godina 19. stoljeća, a Father Christmas je preuzima stapajući se sa Santa Clausom sedamdesetih godina. Godine 1889. pjesnikinja Katharine Lee Bates čak natjera Gospođu Mraz da zatraži mjesto u saonicama, a tu priču pričamo u članku Ima li Djed Mraz ženu?.

Saonice imaju i svoje pisce. Od 1920. do 1943. J. R. R. Tolkien svake godine piše svojoj djeci pisma potpisana s Father Christmas. U njima opisuje Djeda Mraza koji poklone dostavlja kroz dimnjak, sa saonicama koje vuku leteći sobovi.

Saonice u 20. stoljeću: Rudolph, radari i dječija pitanja

U 20. stoljeću saonice dobijaju putnike i suvozače. Godine 1902. L. Frank Baum, autor Čarobnjaka iz Oza, objavljuje The Life and Adventures of Santa Claus i upreže deset sobova, među njima Flossie i Glossie. Godine 1939. Robert L. May za robne kuće Montgomery Ward piše priču o Rudolphu: jedne maglovite večeri Djed Mraz stavlja ispred zaprege soba sa svijetlećim nosom da osvijetli put saonicama.

Saonice ulaze čak i u vojne arhive. Dvadeset četvrtog decembra 1948. američko ratno zrakoplovstvo objavljuje saopćenje o neidentifikovanim saonicama koje vuče osam sobova, na visini od 14.000 stopa, kurs 180. Sedam godina kasnije, 1955., pogrešno odštampana reklama daje djeci iz Colorado Springsa broj jednog centra protivzračne odbrane: to je početak godišnjeg praćenja NORAD-a, o kojem pišemo u članku Kako Djed Mraz podijeli sve poklone u jednoj noći?.

Djeca saonice shvataju vrlo ozbiljno. Godine 2015. psiholozi Andrew Shtulman i Rachel Yoo s Occidental Collegea razgovarali su sa 47 djece od 3 do 9 godina. Njih 96 % kaže da Djed Mraz leti u saonicama koje vuku sobovi. To je ujedno podvig koji najslabije znaju objasniti: samo 12 od 47 djece ponudi neki mehanizam za taj let.

Ostali odgovaraju da saonice jednostavno lete. U selu smatraju da je to vrlo dobar odgovor. Uveče 24. decembra njihovu putanju možete provjeriti u Santa Trackeru, a zapregu posjetiti na stranici sobova.