Je li vjerovanje u Djeda Mraza dobro za djecu? Šta psiholozi zaista kažu

Šta istraživanja mogu reći o Djedu Mrazu?

Počnimo s jednim iskrenim ograničenjem: nijedna studija nije dvadeset godina pratila djecu koja su vjerovala u Djeda Mraza i djecu koja nikada nisu vjerovala, kako bi uporedila njihovo zdravlje, uspjeh ili povjerenje u roditelje. Takav eksperiment bi uostalom bilo gotovo nemoguće izvesti, jer se porodične tradicije ne određuju žrijebom.

Istraživači su proučavali dijelove problema. Kako djeca od 4 do 8 godina razlikuju stvarno od izmišljenog? Pomaže li im igra pretvaranja da razmišljaju? Jesu li izmišljeni prijatelji znak izolacije? I šta osjećaju kada otkriju istinu? Kada je riječ o ovom posljednjem, studija Candice Mills i Thalije Goldstein objavljena 2023. nije zabilježila „drastičan gubitak povjerenja“ u roditelje.

Djed Mraz se nalazi na raskršću svega toga. To je priča koju pričaju odrasli kojima dijete vjeruje, potkrijepljena materijalnim dokazima (prazna čaša mlijeka, pokloni ispod jelke), a koju dijete gotovo uvijek na kraju samo razotkrije, u prosjeku oko 8. godine. Svaki dio istraživanja rasvjetljava jedan dio tog iskustva.

Razvija li vjerovanje u Djeda Mraza maštu?

To je najrašireniji argument i zaslužuje da se pažljivo ispita. Angeline Lillard i petero kolega s Univerziteta u Virginiji pregledali su 2013. u časopisu Psychological Bulletin desetine studija o igri pretvaranja. Njihov zaključak iznenađuje: postojeći podaci „ne podržavaju snažne uzročne tvrdnje“ o jedinstvenoj važnosti ove igre za razvoj, i potrebno je više kvalitetnijih istraživanja.

Autori ne kažu da je igra mašte beskorisna. Razlikuju tri hipoteze: igra pretvaranja je neophodna, ili je jedan od više puteva do istog napretka, ili prati razvoj, a ne izaziva ga. Kada je riječ o razmišljanju, druga hipoteza je „jasno podržana“: pretvaranje pomaže, ali pomažu i druge aktivnosti.

Ozbiljan trag: „šta ako…“

Daphna Buchsbaum i Alison Gopnik s Univerziteta u Kaliforniji u Berkeleyju pokazale su 2012. godine 52 djece od 3 i 4 godine „rođendansku mašinu“ koja je svirala „Sretan rođendan“ kada bi se na nju stavio predmet nazvan „zando“. Djeca koja su u igri pretvaranja s običnom kutijom i dvije kocke poštovala pravilo mašine bolje su odgovarala i na pitanja tipa „A šta da to nije zando?“. Veza je postojala čak i kada su uzeti u obzir uzrast i izvršne funkcije.

Rachel Thibodeau i njeni saradnici 2016. su nasumično rasporedili djecu od 3 do 5 godina u vođenu igru mašte (na primjer putovanje na Mjesec), igru bez mašte (pjesme, lopta koja se okreće) i uobičajenu nastavu, po 15 minuta dnevno tokom pet sedmica. Grupa s igrom mašte napredovala je u radnoj memoriji u odnosu na grupu s igrom bez mašte, ali ne jasno u odnosu na redovnu nastavu, a kod inhibicije se ništa nije promijenilo.

Čini li vjerovanje u Djeda Mraza djecu lakovjernom?

Biolog Richard Dawkins je 1995. u jednom eseju tvrdio da su djeca po prirodi lakovjerna, spremna povjerovati u gotovo bilo šta, i da je ta lakovjernost čak imala evolucijsku prednost. Jacqueline Woolley, profesorica psihologije na Univerzitetu u Teksasu u Austinu, provela je dobar dio karijere provjeravajući tu ideju. Njeni rezultati joj protivrječe.

U njenoj laboratoriji djeca su slušala o neobičnim životinjama. Više su vjerovala da životinja postoji kada je to tvrdio čuvar zoološkog vrta nego kada je to rekao kuhar. Već s 4 godine smatrala su izmišljenu životinju, „surnita“, stvarnijom kada je bila predstavljena u naučnom kontekstu nego u bajci. Djeca dakle odmjeravaju ko govori i u kojem okviru.

Kod Djeda Mraza svi signali idu u istom smjeru. Odrasli kojima dijete najviše vjeruje to tvrde, televizija to potvrđuje, a 25. decembra ujutro čaša mlijeka je prazna, a keksi napola pojedeni. Woolley navodi da 83 % petogodišnjaka iz njenih studija misli da je Djed Mraz stvaran. Uz toliko dokaza, piše ona, iracionalno bi bilo ne vjerovati.

Ista logika objašnjava i kraj vjerovanja. Ansley Tullos i Woolley pokazale su 2009. da se šestogodišnjaci znaju osloniti na tragove kako bi procijenili je li nepoznata životinja stvarna i da odsustvo tragova tretiraju kao nesigurnost, što četverogodišnjaci još ne rade pouzdano. Dijete koje na kraju izračuna koliko dimnjaka treba obići u jednoj noći koristi upravo onaj alat koji je izoštrilo dok je vjerovalo.

Je li dijete koje još vjeruje u Djeda Mraza previše sanjar?

Mnogi roditelji strahuju da dijete od 8 ili 9 godina koje još vjeruje „živi u svom balonu“. Istraživanja o izmišljenim prijateljima pozivaju na relativizaciju. Marjorie Taylor (Univerzitet u Oregonu) i Stephanie Carlson (Univerzitet u Washingtonu) pratile su 2004. stotinu djece upoznate s 3 ili 4 godine, a zatim ponovo viđene tri godine kasnije. Do 7. godine 65 % njih je u nekom trenutku imalo izmišljenog druga.

Ti drugovi nisu bili rezervisani samo za najmlađe: 31 % djece školskog uzrasta igralo se s nekim od njih u vrijeme studije, u odnosu na 28 % u predškolskom uzrastu. Gotovo 27 % opisalo je druga o kojem njihovi roditelji nisu znali ništa. Carlson je to sažela: imati izmišljenog druga normalno je za dijete školskog uzrasta i javlja se kod svih tipova ličnosti.

Studija je čak pronašla suprotno od onoga čega se strahuje. Djeca koja se gotovo nikada nisu uživljavala u drugi lik postizala su slabije rezultate u razumijevanju tuđih emocija. Igra mašte, prema Carlson, omogućava da se bez velikog rizika vježbaju društvene situacije, na primjer sukobi.

Je li laž kada djeca vjeruju u Djeda Mraza?

To je srž etičke rasprave. U novembru 2016. psiholog Christopher Boyle (Univerzitet u Exeteru) i istraživačica Kathy McKay (Univerzitet Nove Engleske, u Australiji) objavljuju u časopisu The Lancet Psychiatry kratak esej naslovljen „A wonderful lie“, divna laž. Njihov argument: sva djeca će na kraju otkriti da su im godinama lagali i mogla bi se zapitati koliko vrijede druge riječi odraslih.

Riječ je o tekstu mišljenja, a ne o studiji, i oba autora priznaju da laganje djetetu ponekad može biti opravdano, na primjer da ga se utješi nakon smrti kućnog ljubimca. Woolley im odgovara da nijedan podatak ne pokazuje da vjerovanje, a zatim otkriće, značajno narušavaju povjerenje u roditelje. Ankete provedene od tada, detaljno opisane u našem članku o dobi u kojoj vjerovanje prestaje, uglavnom joj daju za pravo.

Postoji i drugi pogled na stvari. Claude Lévi-Strauss je 1952, u eseju „Mučeni Djed Mraz“ (Le Père Noël supplicié), primijetio da odrasli ne vjeruju u Djeda Mraza, ali podstiču djecu da vjeruju, i u tome je vidio neku vrstu zajedničkog obreda, a ne običnu prevaru. Mnoge porodice to tako i doživljavaju: igra čije kulise dijete jednog dana otkrije, a u kojoj često nastavlja učestvovati.

Treba li koristiti Djeda Mraza da bi dijete bilo dobro?

„Ako ne budeš dobar, Djed Mraz neće doći.“ Rečenica je toliko stara da se nalazi i u pjesmama, od „Santa Claus Is Comin’ to Town“ iz 1934. do Père Fouettarda koji u Loreni prati svetog Nikolu. Ipak, nijedna eksperimentalna studija nije izmjerila čini li ta prijetnja djecu zaista dobrom, niti koliko dugo.

Sami roditelji ne ističu ovaj argument. U anketi koju je tim Karla Rosengrena 2025. objavio na uzorku od 486 američkih roditelja, najčešći razlozi za podsticanje vjerovanja u Djeda Mraza bili su da je ono „normalan dio djetinjstva“ i da je zabavno. „Prosocijalno ponašanje“ bilo je daleko iza, navelo ga je oko 12 % anketiranih roditelja.

Boyle i McKay su sa svoje strane primijetili da agencija sa Sjevernog pola koja djecu svrstava u dobru i nestašnu ima nečeg uznemirujućeg kada se gleda očima odraslih. Ta zamjerka se prije svega odnosi na korištenje Djeda Mraza kao nadzornika. Ista rasprava vodi se i o vilenjaku na polici, kojem smo posvetili vodič za roditelje.

• Listu dobre djece zadržite za igru, a da od nje ne pravite svakodnevnu prijetnju u decembru.
• Razgovarajte s djetetom direktno o tome šta očekujete, bez čarobnog posrednika.
• Koristite naš detektor dobre djece kao trenutak zajedničkog smijeha, a ne kao presudu.

A porodice koje ne slave Djeda Mraza?

One postoje i imaju svoje razloge. U anketi Rosengrenovog tima iz 2025. 85 % roditelja podsticalo je vjerovanje u Djeda Mraza. Među onima koji to nisu činili, najčešće navedeni razlozi bili su odbijanje laganja, zatim vjera, pa ideja da ne treba promovisati stvari koje nisu stvarne. Jedan roditelj kojeg je anketirao isti tim rekao je jednostavno: „Ne želimo mu lagati.“

Vjerski razlog ima dugu historiju u Francuskoj. Dvadeset trećeg decembra 1951. lik Djeda Mraza spaljen je ispred katedrale Saint-Bénigne u Dijonu, pred djecom: dio svećenstva zamjerao mu je da Božić „paganizira“. Upravo tu epizodu Lévi-Strauss je analizirao naredne godine.

Ništa u istraživanjima ne dopušta tvrdnju da će dijete odgojeno bez Djeda Mraza imati manje mašte. Lillardin pregled podsjeća da je igra pretvaranja samo jedan od više puteva, a te porodice imaju druge: bajke, kostime, svetog Nikolu 6. decembra, jaslice i figurice. Osjetljiva tačka je negdje drugdje, u školi.

Kako Djeda Mraza njegovati na zdrav način?

Ako istraživanja ne daju odgovor na pitanje „treba li“, mnogo govore o tome „kako“. Studija Mills i Goldstein pokazala je da je vrlo naglašeno promovisanje mita od strane roditelja išlo uz više negativnih emocija u trenutku otkrića. Vjerovanje se bolje proživljava kada dijete zadrži kontrolu nad vlastitim razmišljanjem.

• Ostavite pitanja otvorenim: „A šta ti misliš?“ poštuje istražitelja koji se budi, kako pokazuju radovi Woolley.
• Izbjegavajte nadmetanje lažnim dokazima: tragovi čizama u čađi, lažni pozivi, sve složenije predstave kada dijete sumnja.
• Oslonite se na ono što ostaje istinito i nakon otkrića: pisanje pisma Djedu Mrazu, praćenje njegovog putovanja našim Santa Trackerom, otvaranje adventskog kalendara svakog jutra.
• Neka Djed Mraz ostane na strani velikodušnosti, a ne nadzora.
• Pripremite nastavak: naš vodič kako reći istinu o Djedu Mrazu nudi rečenice prema uzrastu.

Kada pitanje na kraju stigne, posao je već obavljen. Dijete koje je pozivano da razmišlja, a ne da sluša, istinu otkriva kao riješenu zagonetku. Između 87 % i 95 % odraslih koje su anketirale Mills i Goldstein uostalom je željelo prenijeti tradiciju svojoj djeci: kod većine je uspomena ostala lijepa.