S koliko godina djeca prestaju vjerovati u Djeda Mraza? Šta zaista kažu istraživanja

S koliko godina djeca prestaju vjerovati u Djeda Mraza?

Kratak odgovor: u prosjeku oko 8. godine. Najnovija studija, koju su 13. novembra 2023. na internetu objavile Candice Mills (Univerzitet u Teksasu u Dallasu) i Thalia Goldstein (Univerzitet George Mason), obuhvatila je 48 djece od 6 do 15 godina koja više nisu vjerovala u Djeda Mraza, 44 njihova roditelja, a zatim 383 odrasle osobe zamoljene da se prisjete. U obje grupe prosječna dob u kojoj vjerovanje prestaje kreće se oko 8 godina, „uz znatne razlike“, napominju autorice.

Univerzitet u Exeteru, u Ujedinjenom Kraljevstvu, dolazi do iste brojke. U decembru 2018. psiholog Christopher Boyle objavio je preliminarne rezultate svog „Santa survey“ istraživanja, zasnovanog na 1.200 odgovora iz cijelog svijeta, uglavnom odraslih. Prosječna dob: 8 godina. Podaci po zemljama su rječiti: 8,03 godine u Engleskoj, 8,58 godina u Škotskoj.

Starije studije pomjeraju granicu nešto ranije. Godine 1994. C. J. Anderson i Norman Prentice, s Univerziteta u Teksasu u Austinu, razgovarali su s 52 djece koja su prestala vjerovati: većina je istinu otkrila sama, sa 7 godina. Razlika od jedne godine vjerovatno više zavisi od uzoraka, malih i američkih, nego od promjene vremena.

1. 1978Prentice, Manosevitz i Hubbs (American Journal of Orthopsychiatry): vjerovanje u Djeda Mraza, Uskršnjeg zeca i Zubić vilu mijenja se s dobi i s podrškom roditelja.
2. 1994Anderson i Prentice ispituju 52 djece iz Teksasa: istina otkrivena oko 7. godine, često samostalno.
3. 2015Shtulman i Yoo (Occidental College) povezuju sumnju s razumijevanjem onoga što je fizički moguće, kod 47 djece od 3 do 9 godina.
4. 2018Univerzitet u Exeteru: 1.200 odgovora, prosječna dob 8 godina.
5. 2023Mills i Goldstein (Developmental Psychology): prosječna dob oko 8 godina, i kod djece i kod ispitanih odraslih.

Kako djeca otkriju da Djed Mraz ne postoji?

Prevladavaju dva puta, koji se često ukrštaju. Prvi vodi preko drugih: drugar s odmora, stariji brat, razgovor odraslih načuven iza vrata. U studiji Mills i Goldstein većina učesnika navodi ovakvo svjedočanstvo među razlozima svog preokreta. Drugi vodi preko posmatranja i zaključivanja: cijena iz prodavnice zaostala na paketu, prepoznat rukopis na kartici poklona, računica o broju kuća koje treba obići u jednoj noći.

Ta dva traga ne isključuju jedan drugi. Godine 1994. djeca koju su ispitivali Anderson i Prentice uglavnom su govorila da su istinu otkrila sama. Dvadeset godina kasnije Andrew Shtulman, psiholog s Occidental Collegea u Los Angelesu, zaključio je da većina djece vjerovatno prestaje vjerovati kombinacijom oba: sumnja sazrijeva, a onda jedna načuta rečenica prevagne.

Uloga fizičkog zaključivanja

Shtulman i njegova kolegica Rachel Yoo zamolili su 47 djece od 3 do 9 godina da napišu pismo Djedu Mrazu s pitanjima, a zatim da objasne kako on to izvodi. Tražili su od njih i da procijene moguće ili nemoguće događaje koji nemaju veze s Božićem. Rezultat: djeca koja su najbolje razlikovala moguće od nemogućeg bila su ujedno i ona koja su propitivala izvodljivost podviga Djeda Mraza, nudeći pritom privremena objašnjenja.

Autori podsjećaju na tri podviga koja najviše prkose fizici onako kako je djeca razumiju: obići svu djecu svijeta u jednoj noći, ući kroz uzak dimnjak, letjeti na drvenim sankama. Kada vas dijete pita kako Djed Mraz prolazi kroz cijev peći, ono ne kvari zabavu. Ono razmišlja.

Po kojim znakovima vidite da vaše dijete počinje sumnjati?

Istraživači nisu sastavili zvaničan spisak „znakova“, ali njihovi postupci pokazuju šta se mijenja. U pismu iz Shtulmanove studije najnaprednija djeca nisu više tražila samo igračku: postavljala su pitanja radi provjere, o putu, o veličini vreće, o tome kako ući u kuću bez dimnjaka.

• Pitanja o logistici: koliko sobova, koliko kuća, šta je sa stanom na desetom spratu.
• Poređenja: zašto Djed Mraz u tržnom centru nema istu bradu kao onaj u školi.
• Diskretni testovi: pismo koje se čuva u tajnosti da bi se vidjelo odgovara li odgovor, trik pitanje o ukrasnom papiru.
• Direktno pitanje, često postavljeno u četiri oka: „Reci mi istinu.“

Jedna stvar iznenadi mnoge roditelje: dijete koje sumnja ne mora to i reći. U istraživanju iz Exetera 65 % ispitanika priča da je nastavilo igrati igru iako je već znalo. Istraživanje ne kaže zašto. Ali dijete koje u decembru postavlja manje pitanja nije nužno dijete koje više vjeruje.

Je li normalno i dalje vjerovati u Djeda Mraza sa 10, 12 ili 15 godina?

Studije ne daju postotak djece koja još vjeruju sa 10 ili 12 godina, i mi ga nećemo izmišljati. Ali govore dvije korisne stvari. Prvo, razlike su velike: uzorak Mills i Goldstein uključivao je djecu do 15 godina, a autorice naglašavaju raspon oko prosjeka. Drugo, koliko dugo vjerovanje traje djelimično zavisi od porodice.

Još 1978. tim Normana Prenticea zabilježio je da se vjerovanje u Djeda Mraza mijenja s dobi djeteta i s tim koliko ga roditelji podržavaju, ali da nije povezano s drugim pokazateljima djetetove sklonosti mašti. Drugim riječima, dijete od 10 godina koje još vjeruje nije dijete „u oblacima“: ono često živi u porodici koja tradiciju njeguje s uvjerenjem.

Studija koju je 2025. u časopisu Frontiers in Developmental Psychology objavio tim Karla Rosengrena ide u istom smjeru. Od 486 američkih roditelja ispitanih u septembru 2024, njih 85 % podsticalo je vjerovanje u Djeda Mraza, a autori primjećuju da su ga ti roditelji radije podsticali kod starije djece.

A sa 12 ili 15 godina?

Nakon 11. ili 12. godine pitanje se rijetko postavlja na taj način. Adolescent koji „vjeruje“ često igra ulogu koja mu se sviđa, kao što pokazuje onih 65 % ispitanika iz Exetera koji su se pretvarali. Ako zaista sumnjate, najbolji izvor ostaje vaše dijete: pitajte ga šta misli, bez zamki, i saslušajte odgovor.

Je li vjerovanje u Djeda Mraza dobro ili loše za djecu?

Rasprava je stara i ima ozbiljne zagovornike. U novembru 2016. Christopher Boyle (Univerzitet u Exeteru) i Kathy McKay (Univerzitet New England, u Australiji) objavili su u časopisu The Lancet Psychiatry tekst pod naslovom „A wonderful lie“. Njihova bojazan: da bi upravo ta laž mogla narušiti povjerenje djece u roditelje. Isti autori priznali su da laž ponekad može biti opravdana, na primjer da bi se dijete utješilo nakon smrti kućnog ljubimca.

Podaci prikupljeni od tada ublažavaju tu bojazan. U istraživanju iz Exetera 2018. godine 56 % ispitanika kaže da njihovo povjerenje u odrasle nije bilo narušeno, naspram 30 % koji kažu suprotno. Trećina se sjeća da je bila potresena, 15 % se osjećalo izdano, 10 % ljuto. Studija Mills i Goldstein ne bilježi „drastičan gubitak povjerenja“ u roditelje, a manje od trećine učesnika opisuje negativne emocije koje su trajale duže od dvije sedmice.

Kada je riječ o koristima, treba biti oprezan. Roditelji u njih vjeruju: u studiji Rosengrena i kolega, 82 % od 39 roditelja ispitanih 2012. vidjelo je prednosti u podsticanju ovih vjerovanja, a 2024. najčešće navođeni razlozi bili su „normalan dio djetinjstva“ (77,6 %) i zadovoljstvo (70,8 %). Što se ponašanja tiče, istraživanje iz Exetera je podijeljeno: 34 % odraslih misli da ih je vjerovanje činilo poslušnijima, 47 % ne misli tako.

Ono što istraživanja najjasnije pokazuju tiče se načina, a ne samog principa. Kod Mills i Goldstein vrlo naglašeno promovisanje mita od strane roditelja bilo je povezano s više negativnih emocija u trenutku otkrića. Odrasli koji su sačuvali samo negativna sjećanja saznali su istinu kasnije, grublje i najčešće od nekog drugog. Kako to izvesti detaljno opisujemo u našem vodiču kako djetetu reći istinu.

A roditelji, kako oni doživljavaju kraj vjerovanja?

To je jedan od najpostojanijih rezultata, i jedan od najdirljivijih. Godine 1994. Anderson i Prentice zabilježili su da su djeca svoje reakcije na otkriće istine opisivala uglavnom kao pozitivne, dok su njihovi roditelji govorili da su „prilično tužni“. Kraj Djeda Mraza često teže pada odraslom nego djetetu.

Ta tuga ne sprečava prenošenje tradicije. U istraživanju iz Exetera 72 % roditelja reklo je da rado pričaju djeci o Djedu Mrazu i igraju igru. Kod Mills i Goldstein između 87 % i 95 % odraslih željelo je slaviti Djeda Mraza sa svojom djecom ili je to već činilo. Roditelji koje je Rosengrenov tim ispitao 2012. i sami su prestali vjerovati u prosjeku sa 7,5 godina.

U Francuskoj tradicija ima čak i svoju instituciju. Od 1962. francuska pošta La Poste odgovara na pisma upućena Djedu Mrazu, a prvi tipski odgovor napisala je psihoanalitičarka Françoise Dolto. Danas Sekretarijat Djeda Mraza u Libourneu, u departmanu Gironde, svake godine prati više od milion djece u njihovoj prvoj prepisci. Ništa ne sprečava dijete koje je shvatilo da nastavi pisati: naša stranica pismo Djedu Mrazu prima i pisma velike djece.