Je li vjerovanje u Djeda Božićnjaka dobro za djecu? Što psiholozi doista kažu

Što istraživanja mogu reći o Djedu Božićnjaku?

Počnimo s jednim poštenim ograničenjem: nijedna studija nije dvadeset godina pratila djecu koja su vjerovala u Djeda Božićnjaka i onu koja nikad nisu vjerovala kako bi usporedila njihovo zdravlje, uspjeh ili povjerenje u roditelje. Takav bi pokus uostalom bilo gotovo nemoguće provesti, jer se obiteljske tradicije ne određuju ždrijebom.

Istraživači su proučavali dijelove problema. Kako djeca od 4 do 8 godina razlikuju stvarno od izmišljenoga? Pomaže li im igra pretvaranja u zaključivanju? Jesu li izmišljeni prijatelji znak izoliranosti? I što osjećaju kad otkriju istinu? Što se ovoga posljednjeg tiče, studija Candice Mills i Thalije Goldstein objavljena 2023. nije zabilježila „drastičan gubitak povjerenja“ u roditelje.

Djed Božićnjak nalazi se na sjecištu svega toga. To je priča koju pričaju odrasli od povjerenja, potkrijepljena materijalnim dokazima (prazna čaša mlijeka, pokloni ispod bora), a koju dijete gotovo uvijek na kraju samo razotkrije, u prosjeku oko 8. godine. Svaki dio istraživanja rasvjetljava jedan dio tog iskustva.

Razvija li vjerovanje u Djeda Božićnjaka maštu?

To je najrašireniji argument i zaslužuje pomnu provjeru. Godine 2013. Angeline Lillard i petero kolega sa Sveučilišta Virginia pregledali su u časopisu Psychological Bulletin desetke studija o igri pretvaranja. Njihov zaključak iznenađuje: postojeći podaci „ne podupiru snažne uzročne tvrdnje“ o jedinstvenoj važnosti te igre za razvoj, a potrebno je više kvalitetnijih istraživanja.

Autori ne kažu da je igra mašte beskorisna. Razlikuju tri hipoteze: igra pretvaranja bila bi nužna, ili bi bila jedan od više putova prema istom napretku, ili bi pak pratila razvoj a da ga ne uzrokuje. Kad je riječ o zaključivanju, druga je hipoteza „jasno potkrijepljena“: pretvaranje pomaže, ali pomažu i druge aktivnosti.

Ozbiljan trag: „što ako…“

Godine 2012. na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju Daphna Buchsbaum i Alison Gopnik pokazale su 52 djeteta od 3 i 4 godine „rođendanski stroj“ koji je svirao „Sretan ti rođendan“ kad bi se na njega stavio predmet nazvan „zando“. Djeca koja su u igri pretvaranja s običnom kutijom i dvije kocke poštovala pravilo stroja bolje su odgovarala i na pitanja poput „A što ako to nije zando?“. Ta je veza vrijedila čak i kad su se uzeli u obzir dob i izvršne funkcije.

Godine 2016. Rachel Thibodeau i njezini kolege nasumično su rasporedili djecu od 3 do 5 godina u vođenu igru mašte (primjerice putovanje na Mjesec), igru bez mašte (pjesmice, dodavanje lopte) i uobičajeni rad u skupini, po 15 minuta dnevno tijekom pet tjedana. Skupina s igrom mašte napredovala je u radnom pamćenju u odnosu na skupinu s igrom bez mašte, ali ne jasno u odnosu na uobičajeni rad u skupini, a u inhibiciji se ništa nije promijenilo.

Čini li vjerovanje u Djeda Božićnjaka djecu lakovjernima?

Biolog Richard Dawkins 1995. je u jednom eseju tvrdio da su djeca po prirodi lakovjerna, spremna povjerovati gotovo u bilo što, te da je ta lakovjernost čak imala evolucijsku prednost. Jacqueline Woolley, profesorica psihologije na Sveučilištu u Teksasu u Austinu, velik je dio karijere posvetila provjeri te ideje. Njezini rezultati je opovrgavaju.

U njezinu laboratoriju djeca su slušala o nevjerojatnim životinjama. Više su vjerovala kad je čuvar zoološkog vrta tvrdio da životinja postoji nego kad je to govorio kuhar. Već s 4 godine smatrala su izmišljenu životinju, „surnit“, stvarnijom kad bi im bila predstavljena u znanstvenom kontekstu nego u bajci. Djeca, dakle, odvaguju tko govori i u kakvom okviru.

Kad je riječ o Djedu Božićnjaku, svi signali upućuju u istom smjeru. Tvrde to odrasli kojima dijete najviše vjeruje, televizija to potvrđuje, a ujutro 25. prosinca čaša mlijeka je prazna, a keksi napola pojedeni. Woolley navodi da 83 % petogodišnjaka iz njezinih studija misli da je Djed Božićnjak stvaran. Uz toliko dokaza, piše ona, nevjerica bi bila iracionalna.

Ista logika objašnjava i kraj vjerovanja. Ansley Tullos i Woolley 2009. su pokazale da se šestogodišnjaci znaju osloniti na tragove kako bi procijenili je li nepoznata životinja stvarna te nedostatak tragova tretirati kao nesigurnost, što četverogodišnjaci još ne čine pouzdano. Dijete koje na kraju izračuna koliko dimnjaka treba obići u jednoj noći koristi upravo onaj alat koji je izoštrilo dok je vjerovalo.

Je li dijete koje još vjeruje u Djeda Božićnjaka prevelik sanjar?

Mnogi se roditelji boje da dijete od 8 ili 9 godina koje još vjeruje „živi u svom balonu“. Istraživanja o izmišljenim prijateljima pozivaju na opuštenost. Godine 2004. Marjorie Taylor (Sveučilište u Oregonu) i Stephanie Carlson (Sveučilište u Washingtonu) pratile su 100 djece koju su upoznale s 3 ili 4 godine, a zatim ih ponovno vidjele tri godine kasnije. Do 7. godine 65 % njih u nekom je trenutku imalo izmišljenog druga.

Ti drugovi nisu bili rezervirani samo za najmlađe: 31 % djece školske dobi igralo se s jednim od njih u vrijeme studije, u odnosu na 28 % u predškolskoj dobi. Gotovo 27 % opisalo je druga o kojemu njihovi roditelji nisu znali ništa. Carlson je to sažela ovako: imati izmišljenog druga normalno je kod djeteta školske dobi i susreće se kod svih tipova osobnosti.

Studija je čak otkrila suprotno od onoga čega se ljudi boje. Djeca koja se gotovo nikad nisu uživljavala u neki drugi lik postizala su slabije rezultate u razumijevanju tuđih emocija. Igra mašte, prema Carlson, omogućuje da se bez većeg rizika uvježbavaju društvene situacije, primjerice sukobi.

Je li poticanje vjerovanja u Djeda Božićnjaka laganje djetetu?

To je srž etičke rasprave. U studenome 2016. psiholog Christopher Boyle (Sveučilište u Exeteru) i istraživačica Kathy McKay (Sveučilište Nove Engleske, u Australiji) objavljuju u časopisu The Lancet Psychiatry kratak esej naslovljen „A wonderful lie“, divna laž. Njihov argument: sva će djeca na kraju otkriti da su im godinama lagali i mogla bi se zapitati koliko vrijede druge riječi odraslih.

Riječ je o tekstu mišljenja, a ne o studiji, i oboje autora priznaje da laganje djetetu ponekad može biti opravdano, primjerice kako bi ga se utješilo nakon smrti kućnog ljubimca. Woolley im odgovara da nijedan podatak ne pokazuje da vjerovanje, a zatim otkriće, značajno narušavaju povjerenje u roditelje. Ankete provedene od tada, opisane u našem članku o dobi u kojoj vjerovanje prestaje, uglavnom joj daju za pravo.

Postoji i drukčiji pogled na stvar. Godine 1952., u eseju „Le Père Noël supplicié“, Claude Lévi-Strauss primijetio je da odrasli ne vjeruju u Djeda Božićnjaka, ali potiču djecu da vjeruju, te je u tome vidio svojevrsni zajednički obred, a ne običnu prijevaru. Mnoge obitelji to tako i doživljavaju: kao igru čije kulise dijete jednog dana otkrije i u kojoj često nastavlja sudjelovati.

Treba li se služiti Djedom Božićnjakom da bi dijete bilo dobro?

„Ako ne budeš dobar, Djed Božićnjak neće doći.“ Ta je rečenica toliko stara da se pojavljuje u pjesmama, od „Santa Claus Is Comin' to Town“ iz 1934. do père Fouettarda koji u francuskoj Loreni prati svetog Nikolu. Ipak, nijedna eksperimentalna studija nije izmjerila čini li ta prijetnja djecu doista dobrima, niti koliko dugo.

Ni sami roditelji ne ističu taj argument. U anketi koju je 2025. objavio tim Karla Rosengrena, provedenoj među 486 američkih roditelja, najčešći razlozi za poticanje vjerovanja u Djeda Božićnjaka bili su da je to „normalan dio djetinjstva“ i da je zabavno. „Prosocijalno ponašanje“ bilo je daleko iza, a navelo ga je oko 12 % ispitanih roditelja.

Boyle i McKay sa svoje su strane primijetili da agencija na Sjevernom polu koja djecu razvrstava na dobru i nestašnu, gledano očima odraslih, ima nešto uznemirujuće. Ta se zamjerka ponajprije odnosi na korištenje Djeda Božićnjaka kao nadzornika. Ista se rasprava vodi i oko vilenjaka na polici, kojemu smo posvetili vodič za roditelje.

• Popis dobre djece ostavite za igru, a ne kao svakodnevnu prijetnju u prosincu.
• Razgovarajte s djetetom izravno o tome što očekujete, bez čarobnog posrednika.
• Koristite naš detektor dobre djece kao trenutak zajedničkog smijeha, a ne kao presudu.

A obitelji koje ne slave Djeda Božićnjaka?

Postoje i imaju svoje razloge. U anketi Rosengrenova tima iz 2025. 85 % roditelja poticalo je vjerovanje u Djeda Božićnjaka. Među onima koji to nisu činili najčešće navođeni razlozi bili su odbijanje laganja, zatim vjera, a zatim ideja da ne treba promicati ono što nije stvarno. Jedan roditelj kojeg je ispitao isti tim rekao je to jednostavno: „Ne želimo mu lagati.“

Vjerski razlog ima dugu povijest u Francuskoj. Dana 23. prosinca 1951. lik Djeda Božićnjaka spaljen je ispred katedrale Saint-Bénigne u Dijonu, pred djecom: dio svećenstva zamjerao mu je da „poganizira“ Božić. Upravo je tu epizodu Lévi-Strauss analizirao sljedeće godine.

Ništa u istraživanjima ne dopušta tvrdnju da će dijete odgojeno bez Djeda Božićnjaka imati manje mašte. Pregled Angeline Lillard podsjeća da je igra pretvaranja samo jedan od mnogih putova, a te obitelji imaju i druge: bajke, prerušavanje, svetog Nikolu 6. prosinca, jaslice i figurice. Osjetljivo je pitanje drugdje, u školi.

Kako Djeda Božićnjaka održavati živim na zdrav način?

Iako istraživanja ne daju konačan odgovor na pitanje „treba li“, mnogo govore o tome „kako“. Studija Mills i Goldstein zabilježila je da je vrlo naglašeno promicanje mita od strane roditelja povezano s više negativnih emocija u trenutku otkrića. Vjerovanje se bolje proživljava kad dijete zadrži kontrolu nad vlastitim zaključivanjem.

• Ostavite pitanja otvorenima: „A što ti misliš?“ poštuje istražitelja koji se budi, kao što pokazuju radovi Jacqueline Woolley.
• Izbjegavajte nadmetanje lažnim dokazima: tragovi čizama u čađi, lažni pozivi, sve složenije predstave kad dijete posumnja.
• Oslonite se na ono što ostaje istinito i nakon otkrića: napisati pismo Djedu Božićnjaku, pratiti njegov put uz naš Santa Tracker, svako jutro otvoriti adventski kalendar.
• Neka Djed Božićnjak bude na strani darežljivosti, a ne nadzora.
• Pripremite nastavak: naš vodič kako djetetu reći istinu o Djedu Božićnjaku nudi rečenice prema dobi.

Kad pitanje napokon stigne, posao je već obavljen. Dijete koje je bilo pozvano da razmišlja, a ne da sluša, otkriva istinu kao riješenu zagonetku. Između 87 % i 95 % odraslih koje su ispitale Mills i Goldstein uostalom je željelo tradiciju prenijeti svojoj djeci: većini je uspomena ostala lijepa.