U kojoj dobi djeca prestaju vjerovati u Djeda Božićnjaka? Što zaista kažu studije

U kojoj dobi djeca prestaju vjerovati u Djeda Božićnjaka?

Kratak odgovor: u prosjeku oko 8. godine. Najnovija studija, koju su 13. studenoga 2023. na internetu objavile Candice Mills (Sveučilište u Teksasu u Dallasu) i Thalia Goldstein (Sveučilište George Mason), obuhvatila je 48 djece od 6 do 15 godina koja više nisu vjerovala u Djeda Božićnjaka, 44 njihova roditelja te 383 odrasle osobe koje su se trebale prisjetiti. U obje skupine prosječna dob prestanka vjerovanja kreće se oko 8 godina, „uz znatna odstupanja“, napominju autorice.

Sveučilište u Exeteru, u Ujedinjenom Kraljevstvu, dolazi do istog broja. U prosincu 2018. psiholog Christopher Boyle objavio je privremene rezultate svoje „Santa survey“ ankete, temeljene na 1200 odgovora iz cijelog svijeta, uglavnom odraslih. Prosječna dob: 8 godina. Podaci po zemljama govore sami za sebe: 8,03 godine u Engleskoj, 8,58 godina u Škotskoj.

Starije studije pomiču granicu malo ranije. Godine 1994. C. J. Anderson i Norman Prentice sa Sveučilišta u Teksasu u Austinu razgovarali su s 52 djece koja su prestala vjerovati: većina je istinu otkrila sama, sa 7 godina. Razlika od godinu dana vjerojatno proizlazi iz uzoraka, malih i američkih, a ne iz promjene vremena.

1. 1978Prentice, Manosevitz i Hubbs (American Journal of Orthopsychiatry): vjerovanje u Djeda Božićnjaka, uskrsnog zeca i Zubić-vilu mijenja se s dobi i s poticanjem roditelja.
2. 1994Anderson i Prentice ispituju 52 djece iz Teksasa: istinu otkrivaju oko 7. godine, često sami.
3. 2015Shtulman i Yoo (Occidental College) povezuju sumnju s razumijevanjem onoga što je fizički moguće, kod 47 djece od 3 do 9 godina.
4. 2018Sveučilište u Exeteru: 1200 odgovora, prosječna dob 8 godina.
5. 2023Mills i Goldstein (Developmental Psychology): prosječna dob oko 8 godina, i kod djece i kod ispitanih odraslih.

Kako djeca otkrivaju da Djed Božićnjak ne postoji?

Prevladavaju dva puta, koja se često isprepliću. Prvi vodi preko drugih: prijatelj s odmora, stariji brat, razgovor odraslih načuven iza vrata. U studiji Mills i Goldstein većina sudionika navodi takvo svjedočanstvo među razlozima svoje promjene. Drugi vodi preko promatranja i razmišljanja: cijena iz trgovine zaboravljena na paketu, prepoznat rukopis na kartici uz dar, računanje koliko kuća treba obići u jednoj noći.

Ta dva puta ne proturječe jedno drugome. Godine 1994. većina djece koju su ispitali Anderson i Prentice govorila je da je istinu otkrila sama. Dvadeset godina kasnije Andrew Shtulman, psiholog s Occidental Collegea u Los Angelesu, zaključio je da većina djece vjerojatno prestaje vjerovati kombinacijom obojega: sumnja polako sazrijeva, a onda je jedna načuta rečenica prevagne.

Uloga fizičkog razmišljanja

Shtulman i njegova kolegica Rachel Yoo zamolili su 47 djece od 3 do 9 godina da napišu pismo Djedu Božićnjaku s pitanjima, a zatim da objasne kako on sve to uspijeva. Tražili su od njih i da procijene moguće ili nemoguće događaje koji nemaju veze s Božićem. Rezultat: djeca koja su najbolje razlikovala moguće od nemogućeg bila su ujedno ona koja su propitivala izvedivost pothvata Djeda Božićnjaka, a pritom su nudila privremena objašnjenja.

Autori podsjećaju na tri pothvata koja najviše prkose fizici kakvu djeca razumiju: posjetiti svu djecu svijeta u jednoj noći, ući kroz uski dimnjak, letjeti na drvenim saonicama. Kada vas dijete pita kako Djed Božićnjak prolazi kroz cijev peći, ne kvari zabavu. Razmišlja.

Koji znakovi pokazuju da vaše dijete počinje sumnjati?

Istraživači nisu sastavili službeni popis „znakova“, ali njihovi postupci pokazuju što se mijenja. U pismu iz Shtulmanove studije najnaprednija djeca nisu više samo tražila igračku: postavljala su provjeravajuća pitanja, o putu, o veličini vreće, o tome kako ući u kuću bez dimnjaka.

• Pitanja o logistici: koliko sobova, koliko kuća, kako stići do stana na desetom katu.
• Usporedbe: zašto Djed Božićnjak u trgovačkom centru nema istu bradu kao onaj u školi.
• Diskretne provjere: pismo koje ostaje tajna da se vidi odgovara li odgovor, pitanje-zamka o papiru za zamatanje.
• Izravno pitanje, često postavljeno nasamo: „Reci mi istinu.“

Jedna stvar iznenadi mnoge roditelje: dijete koje sumnja to ne mora reći. U anketi iz Exetera 65 % ispitanika pripovijeda da je nastavilo igrati igru iako je već znalo. Anketa ne kaže zašto. No dijete koje u prosincu postavlja manje pitanja nije nužno dijete koje više vjeruje.

Je li normalno još vjerovati u Djeda Božićnjaka s 10, 12 ili 15 godina?

Studije ne daju postotak djece koja još vjeruju s 10 ili 12 godina, a mi ga nećemo izmišljati. Govore, međutim, dvije korisne stvari. Prvo, odstupanja su velika: uzorak Mills i Goldstein uključivao je djecu do 15 godina, a autorice naglašavaju raspon oko prosjeka. Drugo, koliko dugo vjerovanje traje djelomično ovisi o obitelji.

Već je 1978. tim Normana Prenticea zabilježio da se vjerovanje u Djeda Božićnjaka mijenja s dobi djeteta i s razinom roditeljskog poticanja, ali da nije povezano s drugim pokazateljima djetetove sklonosti mašti. Drugim riječima, desetogodišnjak koji još vjeruje nije dijete „u oblacima“: često živi u obitelji koja tradiciju njeguje s uvjerenjem.

Studija koju je 2025. u časopisu Frontiers in Developmental Psychology objavio tim Karla Rosengrena ide u istom smjeru. Od 486 američkih roditelja ispitanih u rujnu 2024., njih 85 % poticalo je vjerovanje u Djeda Božićnjaka, a autori bilježe da su ga ti roditelji radije poticali kod starije djece.

A s 12 ili 15 godina?

Nakon 11. ili 12. godine pitanje se rijetko postavlja na taj način. Tinejdžer koji „vjeruje“ često igra ulogu koja mu se sviđa, kao što pokazuje onih 65 % ispitanika iz Exetera koji su se pretvarali. Ako zaista sumnjate, najbolji izvor ostaje vaše dijete: pitajte ga što misli, bez zamki, i saslušajte odgovor.

Je li vjerovanje u Djeda Božićnjaka dobro ili loše za djecu?

Rasprava je stara i ima ozbiljne zagovornike. U studenome 2016. Christopher Boyle (Sveučilište u Exeteru) i Kathy McKay (Sveučilište Nove Engleske, u Australiji) objavili su u časopisu The Lancet Psychiatry tekst naslovljen „A wonderful lie“ (Divna laž). Njihova bojazan: da bi upravo ta laž mogla narušiti povjerenje djece u roditelje. Isti su autori priznali da laž ponekad može biti opravdana, primjerice kad se dijete tješi nakon smrti ljubimca.

Podaci prikupljeni od tada ublažavaju tu bojazan. U anketi iz Exetera 2018. godine 56 % ispitanika kaže da njihovo povjerenje u odrasle nije bilo narušeno, a 30 % kaže suprotno. Trećina se sjeća da je bila potresena, 15 % osjećalo se izdano, 10 % ljutito. Studija Mills i Goldstein ne bilježi „drastičan gubitak povjerenja“ u roditelje, a manje od trećine sudionika opisuje negativne osjećaje koji su trajali dulje od dva tjedna.

Kad je riječ o koristima, treba biti oprezan. Roditelji u njih vjeruju: u studiji Rosengrena i kolega 82 % od 39 roditelja ispitanih 2012. vidjelo je prednosti u poticanju takvih vjerovanja, a 2024. najčešće navođeni razlozi bili su „normalan dio djetinjstva“ (77,6 %) i zabava (70,8 %). Što se ponašanja tiče, anketa iz Exetera daje podijeljenu sliku: 34 % odraslih misli da su zbog vjerovanja bili poslušniji, 47 % ne misli.

Ono što istraživanja najjasnije pokazuju tiče se načina, a ne načela. Kod Mills i Goldstein vrlo naglašeno roditeljsko promicanje mita bilo je povezano s više negativnih osjećaja u trenutku otkrića. Odrasli koji su o tome zadržali samo negativna sjećanja saznali su istinu kasnije, grublje i najčešće od nekoga drugoga. Kako tome pristupiti, detaljno opisujemo u našem vodiču o tome kako djetetu reći istinu.

A kako roditelji doživljavaju kraj vjerovanja?

To je jedan od najdosljednijih rezultata, i jedan od najdirljivijih. Godine 1994. Anderson i Prentice zabilježili su da su djeca otkriće istine opisivala uglavnom pozitivno, dok su njihovi roditelji govorili da su „prilično tužni“. Kraj Djeda Božićnjaka često teže pada odrasloj osobi nego djetetu.

Ta tuga ne sprječava prenošenje tradicije. U anketi iz Exetera 72 % roditelja reklo je da rado razgovara s djecom o Djedu Božićnjaku i igra igru. Kod Mills i Goldstein između 87 % i 95 % odraslih željelo je slaviti Djeda Božićnjaka sa svojom djecom ili je to već činilo. Roditelji koje je Rosengrenov tim ispitao 2012. i sami su prestali vjerovati u prosjeku sa 7,5 godina.

U Francuskoj tradicija ima čak i svoju ustanovu. Od 1962. francuska pošta La Poste odgovara na pisma upućena Djedu Božićnjaku, a prvi je ogledni odgovor napisala psihoanalitičarka Françoise Dolto. Danas Tajništvo Djeda Božićnjaka u Libourneu, u departmanu Gironde, svake godine prati više od milijun djece u njihovoj prvoj prepisci. Ništa ne sprječava dijete koje je shvatilo da nastavi pisati: naša stranica pismo Djedu Božićnjaku prima i pisma velike djece.